Kazalište i kulturni identitet

Kazalište i kulturni identitet

Čuvajmo naše razlike, ukratko bi se mogla sažeti ideja oko koje su se okupili Međunarodni festival Kulture svijeta i prateći mu simpozij Kazalište, kulturni identiteti i razvoj u meksičkom gradu Cd. Victoriji, glavnom gradu države Tamaulipas

U vremenu koje je postalo tako duhovno siromašno i uniformirano, u kojem svi nosimo istu marku tenisica, gledamo iste spotove, pijemo ista pića, a ako odjeća čini čovjeka, i u tom smo pogledu postali klonovi i prije biološkoga postupka, spomenuto meksičko okupljanje pokušalo je pokazivanjem različitih kulturnih identiteta pokazati koliko su nam bitne razlike — ne samo da ih uočavamo nego da upoznajući ih i bolje upoznajemo sebe, lišavamo se određenih predrasuda i stereotipa. Organizator skupa Fernando Mier y Teran srećom nije imao ambiciju od događaja napraviti skup kulturnih nacionalizama s idejom povratka korijenima, duhovnog antimodernizma, nego jednostavno mjesto susreta na kojem će se čuti različiti glasovi i vidjeti različite kazališne poetike, što su itekako predstavama svjedočile o kulturnim tradicijama pojedinih zemalja.

Kulturni identitet

Što tvori kulturni identitet neke zemlje i pojedinca? Njemački redatelj Alexandar Stillmark na simpoziju je priznao da ne može točno fiksirati svoj identitet. Za njega se kulturni identitet povezuje ponajprije s jezikom, s literaturom, zatim s načinom mišljenja, krajolikom, pa čak i hranom i humorom. Iako tvrdi da svoj identitet ne može odrediti samo kao nacionalni, jer mi smo Nijemci, kaže, »dosta zla učinili u ime tog identiteta« ne poriče da se ne osjeća kao Nijemac jer je u njemu kulturni kôd predaka. Uostalom, ni nametnuti nadnacionalni identitet kakav se provodio u bivšem DDR-u, gdje je živio i gdje se nije smjelo reći da ste Nijemac, nego samo građanin Istočne Njemačke, nema smisla, jer se ne može izbrisati ono što čovjek jest. No u Njemačkoj postoji i mnogo drugih identiteta, turski, poljski, iranski... Stillmarkovo redateljsko iskustvo s takvim multinaconalnim ansamblom pokazalo mu je koliko je upravo jezik bitan dio kulturnog kapitala nacije, koliko je on glumcima određivao geste, način disanja, interpretacije, mišljenje, senzualnost. Stillmarkovo opažanje o jeziku kao važnom segmentu kulturnog identiteta potvrđuje se i recentnim potragama za izgubljenim jezikom kod Iraca, Škota i Velšana, a zanimljiv je i slučaj Bangladeša, čiji je Dan oslobođenja ujedno i Dan materinskog jezika.

Dok je Stillmarkovo izlaganje o njemačkom kulturnom identitetu uključivalo i bogatstvo drugih kultura što egzistiraju i obogaćuju njemačko društvo, predavanje francuskoga pisca Claudea Confrontea, čija je drama Maraton igrala i u Zagrebu, bilo je opčinjeno veličinom francuske kulture i njezinim utjecajem na druge. Njegova usredotočenost na važnost vlastite kulture u zemlji u kojoj postoje jake kulturne tradicije, koje također oblikuju francuskim identitetom, u multikulturalnoj atmosferi simpozija dočekana je s malim podsmijehom.

Kanadska dama

Istog je dana kanadska predstava Dumasove Dame s kamelijama pokazala kako se na domišljat način može spojiti tradicija, suvremeni senzibilitet i glasovi (ponajprije glazbom i detaljima s kostima) različitih etnosa što participiraju u kulturnom kodu društva francuskih Kanađana. Stiliziranom, elegantnom marivoovskom stilu igre kanadska grupa pridodala je brzinu i energiju suvremenog kazališnog izraza kratkih rezova s glazbom što je francuska društvena sredina 19. stoljeća pretvara u suvremeni melting pot. Zanimljiv spoj između dvije kulture dogodio se na tekstu Strindbergove drame Gospođica Julija, koju je sa švedskom grupom napravio Španjolac Rojelio de Badajoz Duran koristeći flamengo kao poticaj za priču o ljubavi, ambiciji, odnosima među spolovima, podređenima i podčinjenima, spoj za koji vam se čini, dok ne vidite sjajnu predstavu, da nikako ne može funkcionirati. Spartanski ispričana priča, snovi, gorčina, a ispod toga strast, ono je što povezuje glazbu flamenga i sukus Strindbergove drame, čijim je junacima flamengo ulazio u karaktere oblikujući ih i gestama, koracima, koreografijom odnosa i tišinom, koja je važan dramski element u glazbi flamenga.

Posvećeni teatar

Što je to plutajući, dvostruki, identitet, pokazao je na primjeru dramske prakse sjevernog Meksika, koji graniči s Teksasom, profesor Enrico Mijarez govoreći o dramama što su prigrlile lica iz zbilje koja u potrazi za boljim sutra odlaze u obećanu zemlju, SAD, pokušavaju se asimilirati, ali ostaju uvijek na pola puta, plutaju između dva identiteta. Iskustvo Meksikanke, sveučilišne profesorice u Sjedinjenim Državama, što mi ga je ispričala u stanci predavanja, a govori o njezinu sinu koji ju je zamolio da ne kuha svinjsku glavu (što je meksički običaj) dok su njegovi američki prijatelji u kući anegdotalno svjedoči o raspolućenosti identiteta tih ljudi.

Što znači ne imati identiteta pokazalo je predavanje i predstava američkog redatelja i profesora Billa Reichbluma, koji je govorio o posvećenom teatru kao jedinom koji može osvijetliti kazališno zvanje i ući u najskrivenije kutke ljudske duše, sipajući božji gnjev na one koji se, kažu, prostituiraju radeći za novac u komercijalnim projektima. No njegova je predstava o katoličkom svećeniku kojeg opsjedaju demoni i razne kušnje, od pohote do mržnje, pokazala toliku količinu površnosti u ideji i pristupu da je zanijekala sve u što se on u predavanju kleo. Gradeći svoj iskaz na tjelesnom teatru (tako mali Ivica zamišlja teatar Grotovskog kojem se inače redatelj divi) sa zaumnim jezičnim upadicama, u predstavi je bilo očigledno da glumci ne razumiju zašto se moraju toliko kreveljiti, grčiti i dahtati da bi doprli do mračnih strana ljudskog duha. Bila je to zapravo tužna predstava, sektaška, u kojoj se pokazalo kakvi duhovni rezultati nastaju manipulacijom jednog čovjeka, bezrezervnim povjerenjem u redatelja kao gurua, što je bio slučaj s mladim američkim glumcima koji su u svom redatelju gledali pravoga duhovnog vođu koji će ih spasiti od ispraznosti i za kojeg su, kažu, spremni sve učiniti, pa i gladovati ako treba, ako će ih to dovesti do ekstaze.

No, hvala bogu, nakon američke dogodila se inteligentna litavska predstava s kojom možemo i završiti dojmove iz Meksika kojih je bilo mnogo više negoli stane na ovih nekoliko kartica. Glumica Nacionalnog litavskog teatra, jednog od najzanimljivijih kazališta trenutno u Europi, napravila je Beckettove Sretne dane kao monodramu, koja bi se mogla zvati i Bez drugog. Funkciju drugog, Willija, preuzelo je tek povremeno javljanje klavira kao odjeka dalekog i nepristupačnog drugog ostavljajući Winnie da sama prekopava po ugaslim uspomenama. Uz zanimljivu peruansku predstavu Glasovi koja je na gotovo ritualni način glazbom i plesom i sa sugestivnom izvođačicom predočila neku verziju brehtovske Majke hrabrosti o onoj kojoj ostaje pokapati svoje mrtve, argentinsko Crno sunce, koje se Artaudovim tekstovima simpatično poigralo na način japanskih crtića poput Pokemona ili kineske opere, cijeli festival, a i simpozij, prštali su od dragocjenih različitosti estetika i identiteta. Kada dođe do realizacije antologije hrvatske suvremene drame na španjolskom, o čemu se između ostalog pregovaralo s osnivačem festivala, gospodinom Teranom, koji je ujedno i direktor Kulturnog centra u Cd. Victoriji, možemo se nadati da će se u njihovu krasnom modernom kazalištu izvesti i neki naš suvremeni tekst. Ako ovoga ljeta meksička drama dođe u Motovun, u dramsku koloniju, mi ćemo pak imati prilike vidjeti što se radi na drugoj strani svijeta, do koje se, vjerujte mi, i zrakoplovom putuje beskrajno dugo.

Gordana Ostović