Ironijski antiutopizam

Christopher Horrocks, Baudrillard i milenij, prevela Gordana Popović, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Znanost u džepu naziv je nove edicije agilne zagrebačke izdavačke kuće koja u posljednje vrijeme izdaje vrlo zanimljivu literaturu s područja znanosti, sociologije i filozofije. Rečena biblioteka u prvom kolu donosi osam džepnih knjiga koje na otprilike osamdeset stranica predstavljaju portrete Derride, Lacana, Kuhna, Witgensteina te ostalih kanonskih mislilaca, koje obično nazivamo najboljim od najboljeg kad je riječ o filozofiji, psihoanalizi, znanosti i teoriji medija. Za razliku od terapeutskih izdanja u kojima se dokone kućanice uvjerava da im Platon može poboljšati život, Nietzsche probavu, a Russell pomoći pri otklanjanju bora ili stresa, ova izdanja sasvim su ozbiljno štivo. Autori su uglavnom sveučilišni profesori koji su u džepnom formatu pokušali sažeti ono za što je tim misliocima trebalo tisuće strana. Kako se čini, postupak komprimiranja fajlova završio je bezbolno i uspješno. Tek, počesto smeta zgusnutost dajdžest-knjižica, ali ležerno i opsežno esejiziranje ionako možete potražiti u nekim drugim izdanjima. Na kraju knjige nalazi se popis ključnih pojmova, kao i preporuke za čitanje — namijenjene onima koji se prvi put susreću s tim autorom.

Horrocks korektno predstavlja Baudrillarda uglavnom se oslanjajući na problem milenarizma; štoviše, uzima ga kao krovni pojam kojim zaokružuje tematiku povijesnosti, simulakruma, patafizike i tamne tvari, pojmova koji su Baudrillardov zaštitni znak te se provlače svima njegovim razmatranjima. Referentni su autori i pripadajuća problemska polja uglavnom ovi: Vattimo i Heidegger (kraj povijesti, postmoderna tehnokultura, humanizam kao metafizika), Marx, Fromm i frankfurtovci (neoindividualizam, strah i askeza, nova politička ekologija nasuprot Lacan-Žižekovu imperativu za uživanjem). Izbor možda odveć konvencionalan, ali Horrocks konciznošću i podjelom knjige na veći broj manjih, preglednih poglavlja uistinu uspijeva markirati bitne točke Baudrillardovih razmatranja. Autor uspijeva i obraniti Baudrillarda od teza prema kojima on omalovažava racionalizam te tobože niječe borbu za ljudska prava; uistinu, riječ je o krivotvorenju u kojem se trendovska politička korektnost pokazuje kao podmukla i licemjerna prijevara, prezir prema objektu koji se paternalizira, a to Baudrillard jasno ističe. Horrocks nadalje smatra da za Baudrillarda ono spasonosno leži u »društvima koja nisu prihvatila kategorije humanizma i razuma«, što je dakako postromantičarska Cioranova teza, koju bi danas tek manji broj autora mogao obraniti. Nadalje, spominje lukavstvo, ironiju i iluziju kao stanje današnjega svijeta (s time u skladu, ironični pristup znanostima, medijima i tehnologiji) u kontekstu poznate teze o zavodljivosti objekta (npr. u Fatalnim strategijama), odnosno o objektu koji se poigrava sa subjektom koji ga promatra; tome Horrocks ne pridaje osobito veliku važnost unutar Baudrillardova opusa, iako je za neke riječ o važnoj ali i, po mome sudu, pomalo precijenjenoj i operativno neučinkovitoj raspravi i pripadajućem pojmovniku.

Autor u bibliografiji spominje djela nastala posljednjih pet-šest godina — zbog dostupnosti ili prema kriterijima kvalitete? Treba napomenuti da hrvatski prijevodi nisu navedeni jednostavno zato jer ih nema. Za razliku od naših istočnih susjeda, koji su u proteklome desetljeću preveli čak deset naslova, u nas je Baudrillard u stručnoj raspravi poznat gotovo isključivo po nekoliko poznatih i prežvakanih fraza o patafizici, milenarizmu, simulaciji itd. Nije baš da ćete uzevši u ruke knjigu novijega datuma naći nešto novo, ili da će Baudrillardov fragmentarni i esejistički stil postati radikalno drukčiji, ali držim da su njegova novija djela bolja i kvalitetnija. Osim toga, tu je i zanimljiv fenomen regionalne recepcije — zbunjenost zbog obilatog prevođenja u susjednoj nam zemlji lako ćemo zadovoljiti upitamo li se za stvarne razloge tog brzog i dijaloškog susreta s Jeanom-milenaristom (o specifičnosti navedene recepcije v. pogovor Obrada Savića u beogradskom izdanju Savršenog zločina, 1998). Osobno nisam pristalica Baudrillardova ironičnog izazova svijetu, no ako je nakon de Mana netko doista uvjeren da može ovladati ironijom, onda je takav prinos ironijskom antiutopizmu jedini optimizam koji si možemo priuštiti: »Navješćivati katastrofu nevjerojatno je prizemno. Mnogo je originalniji pokušaj pretpostaviti da se ona već dogodila.«

Tonči Valentić