Ironične stranputice

Ironične stranputice

U znaku violinskog kalauza

Čini se da mi ne preostaje ništa drugo osim pretencioznosti. Ona može biti jedini štit mom glazbenom neznanju, ali, zašto ne, i uvjerljiv izazov pisanju!

Uostalom, što mi drugo i preostaje kad, neoprezan, nakanih pisati o Olivieu Messiaenu i nekim njegovim skladbama (primjerice onima u kojima je iskoristio svoje iskustvo o pjevu ptica)? Pokušao bih reći koju o njegovoj Turangaliji ili pak možda evocirati jedan posve slučajni susret u pariškoj crkvi St. Denis u koju sam zalutao jednog subotnjeg poslijepodneva prije dvadesetak godina, umoran od lutanja Beabourgom.

Ili da se možda podsjetim kako sam s netom kupljenim knjigama Les sources esoterque et occulte de la poesie symboliste (I-II) Alaina Merciera u torbi, usput razmišljao o Touru Saint Jacquesu i njegovoj ulozi u ezoteričnoj književnosti i njezinu nedvojbenu utjecaju na dio moderne poezije.

Iako sam u nekom vodiču pročitao da je nekoć ulica St. Denis zbog dama koje su ondje uredovale bila na zlu glasu, odjednom, kada sam se primaknuo Svetom Denisu, umjesto zlog glasa do mene je dolepršala pomalo neobična glazba.

Neočekivano zvukovno ukazanje

Iako je možda i bilo sličnosti (čini mi se da je na mene utjecao sakralni prostor), neki glisandi i naglašeno tremoliranje zvučali su ipak drukčije od registara crkvenih orgulja, pa makar za njih kajde skladao i sam J. S. Bach.

Na prilično neuglednu plakatu u predvorju crkve pročitao sam da gospođa Lorriot na l'onde martenon izvodi skladbe svog supruga, već spomenutog Messiaena.

Dojam je bio vrlo snažan, iako sam zapravo čuo tek dio posljednje kompozicije, jer je poslijepodnevni koncert časak po mom prispijeću završio.

Nije bilo mnogo posjetitelja, dakle ni slušatelja; sam sakralni prostor očigledno je pojačavao dojam mistične čistoće zvukova i šumova od kojih je bila sačinjena fina pređa skladbe.

Skladatelj nije za mene bio nepoznanica, no nakon čudna i neočekivana zvukovnog ukazanja, možda halucinacije, poslije sam nabavio neke od kompozitorovih djela i kada se sada pokušavam prisjetiti i evocirati sintetičke zvuke instrumenta koji je prethodio sintesajzeru, mogu samo reći: kod Martenonovih valova ništa nije unaprijed temperirano, ni jedan ton nije zadan, sve što će procuriti kroz zvučnike mora se svaki put iznova iscijediti iz klavijature i jedne vrpce kojom upravlja svirač, određuju zvukovne dužine, intenzitet, boja itd.

No dok ovo pišem sve mi se više čini da nije odabran pravi trenutak za pokušaj uzdizanja do Mliječnog puta moderne glazbe.

Sarkazam i ironija

Htio bih, ali ne mogu, u mojim ušima zvuče neki posve drukčiji zvukovi, zvukovi koji na trenutak nisu ni po čemu ezoterični (ali samo na časak), naprotiv, čini mi se kao da mi duhovnim uhom odzvanja nešto što nedvojbeno u sebi sadrži sarkazam i ironiju, za razliku od očigledno sakralnog doživljaja iz St. Denisa.

Ima tu tonova cirkuske glazbe, reg-timea, Debussyja i koječega što može biti svašta, ali nikada i nikako ništa dosadno, naporno ili neinventivno.

Očigledno, uzvišeno je svjesno, pa čak i namjerno, spušteno za nekoliko oktava od očekivane patetičnosti i dostojanstvenosti, ali ta glazba ipak ni po čemu nije frivolna, ne uživa u sebi samoj.

I tako, evo me na valovima same glazbe, ovaj čas mislim na onu napisanu za balet Parade koju je prema sinopsisu Jeana Cocteaua skladao Erik Satie, jedan od pripadnika kabareta Chat Noire i suradnika istoimenog časopisa iz kojeg su odabrani najzanimljiviji tekstovi i predočeni u omašnoj antologiji Les poetes du Chat Noire.

Inscenaciju i zastor za taj balet koji su izvodili plesni gojenci Rusa Djagiljeva vidio sam 1998. u Palazzo Grassi, na sjajnoj venecijanskoj izložbi Picasso 1917-1924.

No vratimo se čarobnom svijetu glazbe koji je od Satieja i Stravinskog bez imalo kompleksa ušao i onamo gdje ga se nije očekivalo.

Iz crkve u cabaret

Nije me, naime, zgrozila premosnica koja me iz crkve dovela u kabaret, jasno samo u mislima, u neki noćni lokal, gdje preludira na klaviru izvodeći svoje kompozicije Erik Satie, jedan iz horde nezadovoljnika koji su prethodili i potom s razlogom ne samo preživjeli nego i nadživjeli histerični kas konjaništva avangarde.

Konačno sam posegnuo za njegovim CD-om. Nisam načistu trebam li ponovno čuti jednu od Gymnopedia (ova izvedenica trebala je sugerirati ritualne igre adolescenata u staroj Grčkoj) ili pak možda Tri komada u obliku kruške, a da i ne spomenem skladbu pisanu za Sara Peladana, velikog svećenika mističke grupe Rose-Croix du Temple et du Graal.

Sve mi se čini da ipak nisam slučajno krenuo od Toura de Saint Jacquesa, kao što ni dvadeset godina kasnije nisam kupio antologiju Les Poetes du Chat Noir u kojoj je zastupljen i Satie sa tri ironijom nabijena sastavka: Ce que je suis, La journee du musicien i Les raisonnement d'une tetu, gdje sam iz posljednjega dadaistički oduševljen doznao što malo tko može znati: »Zovem se Erik Satie, baš kao što me i cijeli svijet zove!«