Iritantno

Projekt: Vještica iz Blairea 2, red. Joe Berlinger

Uza sve slabosti i nedostatke, svojim dizajnom off-projekta Vještica iz Blairea postala je svojevrsni kulturološki fenomen, a taj zasigurno najuspješniji nezavisni film svih vremena sigurno će dosegnuti i kultni status. Njegov nastavak sve je samo ne dostojan epigon originala, prije bi mogao biti bilo koji niskobudžetni slasher iz osamdesetih godina, s pravolinijskom radnjom bez digresija, užasno stupidnim dijalozima i lošom glumom, što rezultira posve šupljikavim uratkom čija se beživotnost pokušava prekriti dodavanjem rumenila — bljeskovitim flesh-beckovima, halucinacijama i scenama okrutnih i degutantnih pokolja, ukratko, diletantski rad inače poznata i hvaljena redatelja dokumentaraca Joea Berlingera (Brother's Keeper, Paradise Lost).

U najgoroj tradiciji Noći vještica 2, Egzorcista 2 ili drugih sličnih nevjerojatno neinteligentnih nastavaka, i ovaj je potpuno različit od originala — odriče se upravo one priče i stila koji su prethodnika učinili tako popularnim. Naime, Berlinger napušta pristup drhtave kamere iz prvoga dijela u korist postmodernističkom kapricu — tišinu, crno-bijelu tehniku i suptilnu jezu zamjenjuje zaglušujući i iritantan zvuk heavy-metala, boja i eksplicitne scene nasilja.

Film prati skupinu obožavatelja Blair Witch projecta na turi obilaska zloglasne, uklete Maryland lokacije. Nakon neobične i krvave noći u šumi bude se s potpunom amnezijom.

Usprkos obećavajućem satiričnom uvodu (s efektnom scenom koja ilustrira kako je post-B.W.p.-manija utjecala na stanovnike Burkettsvillea, gdje je film smješten), priča o »kolektivnoj histeriji i deziluzioniranosti« jednostavno ne štima. Naime, ne istražuje se ni eventualni povijesni koncept legende o vještici, a ponajmanje nestanak trojice studenata iz prvoga filma. Čini se da mu je jedini cilj zbuniti gledatelja i stvoriti zbrku oko stvarnih događaja, ulaska raznoraznih sila u osobe ili ipak čiste kolektivne histerije bez imalo originalnosti, zanimljivosti, a o postizanju prave napetosti da se i ne govori. Banalnost ovoga projekta, koji je predug i prepun prazna hoda i razvučenosti, iako ne traje ni punih devedeset minuta, razočaranje je svim poklonicima originala, ali i pravi indikator koliko je tvorcima Eduardu Sanchezu i Danielu Myricku umjesto do artističkog integriteta i iskrenih umjetničkih aspiracija daleko veći motivator pri stvaranju djela bila dobra stara pohlepa.

Katarina Marić