HNK dobiva još dvije scene

HNK dobiva još dvije scene

Vaši prvi razgovori s medijima nakon imenovanja bili su vrlo optimistični i vizionarski. Kako razmišljate danas, dva mjeseca nakon preuzimanja dužnosti, kad ste se suočili sa stvarnošću i problemima?

— Budući da znam stanje HNK iznutra jer ga dugo godina aktivno pratim, stvari me nisu ni iznenadile, ni razočarale, a ni obratno — ushitile, nego sam jednostavno nastojala sagledati stanje u kući. Došla sam raditi u ovo kazalište zbog toga što imam viziju, jer bez vizije nema smisla ulaziti u bilo kakav kazališni posao... Potencijal Drame HNK mnogo je veći nego što su njezina dostignuća i imidž koji ima. Postoji neki nerazmjer između mogućnosti i rezultata. Mislim da je sada pravo vrijeme za ostvarivanje nekih vizija koje nisu samo moje, koje su već desetljećima bile vizije drugih ljudi koji su tu bili prije mene. Mislim da mi i vrijeme ide na ruku, kao i mnogo vrijednih ljudi u ovoj kući, napose mislim na većinu ljudi u ansamblu.

Od prethodnika Želimira Mesarića naslijedili ste tri predstave: već izvedeni Atelier, Daleku zemlju i Dibuk.

— Daleka zemlja djelo je Schnitzlera, koji se opet vraća na scenu početkom novog stoljeća. Svagdje po Europi on je autor kojega uvijek i iznova prepoznaju i koji je aktualan, pa je tako i u Beču prije sedam mjeseci održana premijera istog komada. To je posljednjih godina najjači dramski tekst koji je HNK imao na repertoaru. Jako je slojevit i redatelj Juvančić pri podjeli okupio je jaku ekipu. Glavne uloge tumače Alma Prica i Goran Grgić, kojeg smo posudili iz Gavelle, on je prvi put na sceni HNK nakon velikih uloga u matičnom kazalištu, ITD-u, Histrionima... To mi je i osobno drago jer smo mi ista generacija, naši putovi bili su slični od Akademije, radili smo zajedno četiri predstave i drago mi je da s Goranom idem u novi početak.

Možete li nam nešto više reći o samom djelu, o glavnim problemima koje ono postavlja?

— Tema je tipična šniclerovska. On je tu, kao i u drugim dramama iz tog ciklusa, opsjednut suvremenikom Freudom i položajem žena u svoje vrijeme. Zato odabire temu jake žene koja sama određuje vlastitu sudbinu, što sada zvuči kao neko recikliranje, jer danas je to sve skupa navodno jednostavno. No, mislim da pitanje žene i njezina čvrstog položaja u društvu nije nimalo jednostavno prikazati. Schnitzlerova junakinja sama vodi svoju sudbinu i u tom tragičnom braku uspijeva preživjeti, iako je sve protiv nje. To je obiteljska priča u pet činova, međužanrovski između komedije i tragedije iza koje se skriva autorov otvoren stav prema slobodi i nesputanosti, unatoč uzusima vremena. Spada u ciklus Schnitzlerovih komada s čehovljanskom tematikom, kao i Zeleni kakadu, Ljubakanje i Samotni put. To su teme koje su uvijek aktualne i bliske i recentnoj dramaturgiji, gdje je obitelj razvojna ćelija svih neprilika ili prilika koje u životu iskoristimo ili ne. Schnitzler je, osim Čehovom, očigledno bio opsjednut i Ibsenom i njegovom bogatom galerijom ženskih likova.

Osim Joška Juvančića kao redatelja te Alme Prica i Gorana Grgića kao protagonista, tko je još u autorskom timu predstave?

— Dinka Jeričević je scenografkinja, Diana Bourek kostimografkinja, a pojavljuje se cijela plejada glumaca: Branka Cvitković, Franjo Kuhar, Dragan Despot, Barbara Vicković, Vanja Matujec, Alan Šalinović, Vedran Mlikota, Danko Ljuština i Žarko Potočnjak, a pridruženo im je i dvoje glumaca najmlađe generacije: studentica glume Ana Begić i mladi glumac Damir Markovina. Vrlo inspirativno za redatelja, jer traži ansambl od petnaestak ljudi. Drago mi je što sam naslijedila taj komad.

Možete li danas konkretno govoriti o repertoaru za iduću sezonu?

— Mogu govoriti o željenom pravcu. Ono što bih htjela potvrdit će se naravno u dogovoru s intendantom. Željela bih najaviti repertoar za dvije sezone, što mislim da je potrebno iz praktičkih razloga, ne samo zbog vizije (ha ha), nego zato što se dogovor sa svim značajnijim redateljima i glumcima mora raditi već za 2003, s nekima čak za 2004. ako ih želite imati. Posve je uzaludno raditi repertoar u kazalištu danas samo za iduću sezonu, ona je jednostavno već prošla sezona. Imala sam razgovor s Eduardom Milerom, koji je do 2003. rasprodan. Sad je sjajno režirao Buchnera u Gavelli i tamo ima sljedeći termin te u HNK ne može doći do 2003. Kica je zauzet do 2002. Larryja Zappiju, kojeg jako poštujem i nije nikad radio u Zagrebu, što je posve besmisleno, jedva sam dobila za proljeće za posljednju predstavu iduće sezone, jer on režira u Litvi, u istom kazalištu gdje režira Nekrošius.

Sljedeća sezona počinje s Dibukom, koji je posljednja ovogodišnja predstava. Ja svojim izborom počinjem tek s novom godinom, gdje sam apsolutno za postavljanje Krležina djela. Iduće godine obilježava se godišnjica njegove smrti, otvara se Krležin Gvozd, pa mislim da se i HNK mora pridružiti tome, ne zbog obljetnice i pukog obilježavanja, nego zato što ima neki dug prema Krleži. HNK nije nikad zbog Bachova inata dvadesetih godina izveo Legende. Mislim da je vrijeme da se one izvedu na našoj sceni i u tom pogledu pregovaram s nekim redateljima.

Spomenula sam Larryja Zappiju koji nudi pisca za kojim je Europa luda, osim njegove Engleske. To je Howard Barker, enfant terrible europske drame, koji se tijekom povijesti bavi mitovima vlastite zemlje, ali i cijele Europe. Njegove Europejce i Uršulu radio je Janez Pipan u SNG-u. Voljela bih da postavimo Dvorac. To je jedan od njegovih ranijih komada. Riječ je o ratniku koji se vraća iz križarskih ratova i dolazi doma, gdje ništa više nije isto. To je tema koja je, ne samo danas i ne samo ovdje, aktualna, ali mislim da i u Hrvatskoj imamo dosta ljudi koji se nemaju kamo vratiti. Barker je pjesnik i veliki dramski provokator, kojeg nazivaju rodonačelnikom teatra katastrofe.

O čemu govori Dibuk?

— Dibuk je tekst iz 1922. Židovski autor smješta začudnu ljubavnu priču u tradicionalnu židovsku okolinu. Tekst se igrao u HNK u prijevodu Nine Vavra odmah nakon svoje praizvedbe u Vahtangovljevoj režiji 1922. u Moskvi. Poznata je i Milerova verzija u Beogradu 1991. s Mirom Furlan u glavnoj ulozi.

Zlatko Bourek opsjednut je tim komadom godinama i kao čovjek koji je kazalište promišljao na različite načine kao scenograf, kostimograf, želi se prihvatiti te režije. Mislim da zajedno s dramaturginjom Sanjom Ivićvrlo zanimljivo dramaturški gleda na komad, zbog toga što je tekst pun vremenske prašine i treba ga malo ubrzati. Njegovi prijedlozi mi se sviđaju i mislim da će osuvremeniti tekst. Meni taj tekst odgovara i zato jer će moći zaigrati glavne uloge dvoje glumaca koji su friški članovi ansambla i red je da se predstave s reprezentativnim ulogama... To su Ivana Boban i Livio Badurina. Tekst je vrlo poetičan i topao i svima nama treba te vrste emocija u kazalištu, emocija koje se ne moraju proizvoditi ni iz čega, koje se dobivaju u literarnom, redateljskom i glumačkom činu.

Izabrali ste vrlo darovitu glumicu, a i Livio Badurina sjajan je mladi glumac, koji u HNK Zagreb dosada nije bio dovoljno iskorišten...

— Nedovoljno je iskorišten s obzirom na njegovu biografiju, na njegovo iskustvo, osobito u predstavama Tomaža Pandura. Meni je osobno bila zanimljiva njegova kreacija Aurela u Mesarićevoj Ledi.

Koja će biti četvrta dramska premijera iduće sezone?

— Oko četvrte se još dvoumim, ali to će vjerojatno biti Turgenjev, Frielova adaptacija Očeva i sinova. Prije nekoliko godina tekst je bio na repertoaru Royal National Theathrea, a Ralph Finnes igrao je Arkadija. Očeve i sinove je Friel, inače pisac iskonskih irskih komada, modernizirao. Te nove adaptacije klasika nešto su što mene jako zanima. Michael Frayn to radi sa Čehovom. To odbacivanje imperativa vremena u komadima ono je što Magelli zapravo radi godinama u nas. U dramaturgiji je to trend koji kanim koristiti.

Što se mene tiče, mislim da sljedeće sezone neću imati vremena režirati jer se želim baviti s toliko mnogo stvari koje mcre HNK. Mene zanima Oscar Wilde, koji se u ovoj kući nije jako dugo igrao. Želim postaviti Lepezu Lady Windermare.

Hoćete li nastaviti suradnju sa Stevenom Kentom?

— Cijenim Kenta, no smatram da u prve dvije sezone ipak treba dati priliku i drugima i zato što nisu nikad radili ovdje. U HNK Zagreb nikad nisu režirali, primjerice, Petar Veček ni Ivica Boban. Ne govorim o tome zato što smatram da su to greške, nego zato što se to tako dogodilo. A meni je to glupo. Moj kazališni život počeo je ozbiljnije s Večekovim Glembajevima i Parovom Šteta što je kurva.

Jeste li što uspjeli pokrenuti oko scene Habunek?

— Intenzivno radim na tome. U ozbiljnim sam pregovorima s Kinematografima, ne samo ja, već sam dobila potporu Ministarstva i, što je najvažnije, Gradskog poglavarstva, gdje je g. Ljuština već postavio to pitanje. On se oduševio idejom da mi upadnemo u neko od kina u centru grada koja nisu rentabilna, pa je na jednoj skupštini postavio to pitanje. Čak mi je rekao da će se sazvati posebna sjednicu Poglavarstva u vezi s tim jer je to neuralgičan problem. Ne pretjerujem ako kažem da cijelo hrvatsko kazalište ima problema upravo zbog toga. To dakako ne znači da ćemo otići iz zgrade na Trgu maršala Tita, samo ćemo olakšati promet na sceni na kojoj se za život bore tri kazališta Jedna digresija na temu: na sceni HNK bih 2003. radila Prousta, ne u kinu. Kad je Paolo Magelli čuo da bismo mi preuzeli jedno kino i započeli raditi predstave bez skupih adaptacija (kao što je Mnouschina upala u Barutanu) onda je rekao da ne bi radio Prousta među anđelima, nego u kinu. No Proust je tako umiven izvana da treba anđele. No, to su neke male digresije. Ako riješimo novu scenu Drame HNK, riješili smo i mnogo problema odjednom. Ansambl će se zaposliti više, a unutar njega i ljudi koji godinama malo ili ništa ne rade. Bit će posla za sve, a uz to i za mlade glumce koji nemaju mnogo izbora nakon izlaska s Akademije.

To će biti druga velika scena. No što je s Malom scenom u okviru zgrade HNK?

— U svibnju počinjemo s kazališnom čitaonicom koju smo nazvali Atelijer, a održavat će se isprva svake druge nedjelje u našem foajeu na prvom katu. Mlada redateljica Morana Foretić odgovorna je za organizaciju pa je svoje kolege, studente režije druge i treće godine angažirala za male, ali ozbiljne performanse koji će se izvoditi jedanput, a ako uspiju, onda ćemo ih ponavljati. To će biti predstavljanja knjiga koje još nisu izdane, ili još čekaju izdavača. Šifra je: jedan pisac, dva glumca. Studenti režije moraju se iskušavati sa glumcima iz HNK, i mislim da im je to dosta veliki izazov.

Možete li nešto detaljnije reći o dvjema dramskim premijerama na Dubrovačkim ljetnim igrama?

— Prva je Četvrta sestra Janusza Glowazkog, Poljaka koji živi u Americi, napisao je Antigonu u New Yorku koja je igrana kod nas, koliko ja znam, samo u Virovitici u režiji Dražena Ferenčine te bila izvedena na radiju. Četvrta sestra daleka je parafraza čehovljeve Tri sestre, koje isto čekaju nešto, čekaju da Rusija izađe iz krize koju joj je donio postsocijalizam. To je tekst u kojem se smijete i plačete istodobno. Tekst je sve nas koji smo ga pročitali impresionirao. Mislim da je odlična ideja V. Zuppe da Akademija svoje studente iskuša u Dubrovniku, i da je najbolji izbor za takav pristup Ivica Boban, a jamstvo je njezin uspjeh s Hekubom iz 1990. Paradoksalno je da je razrušeni hotel Belveder, idealna pozornica za taj komad. To je potpuno gola gromada betona s pogledom na Grad. Prostor i (kon)tekst će se, nadam se, spojiti u začudnu cjelinu. Premijera je 24. srpnja.

Druga premijera je Kristofor Kolumbo Michela de Ghelderodea u režiji Georgija Para. To je jednočinka iz 1926, u nas potpuno nepoznata, sad ga je za nas preveo Vjenceslav Kapural. Tekst koji govori o dilemama čovjeka koji otvara nove prostore, koji ide nekim novim stazama i na kraju ni sam ne zna da li je tamo bio, jer mu nitko ne vjeruje, a i oni koji znaju da je bio nastoje to zataškati. To je tekst gdje rastreseni Kolumbo ne zna razliku između života i sna, putovanja i svoje vizije. Od kralja pa do ministara, pa do njegovih najboljih prijatelja, svi su nevjerni Tome.

Koja će biti gostovanja na Ljetnim igrama?

— Nadam se da ćemo biti u financijskoj mogućnosti da se potvrde predstave koje su dogovorene. Sergej Pristaš sjajno je koncipirao gostovanja. Odmah nakon premijere na Venecijanskom biennalu Corsettijev Woyzek u režiji Giorgia Barberija Corsettija dolazi na Igre. Corsetti je danas najjače ime talijanskoga kazališta i jedan od najjačih europskih redatelja. Zatim iz Avignona dolaze naši znanci s pretprošlogodišnjeg festivala Malih scena u Rijeci, mađarska grupa Mozgohaz sa svojom verzijom Don Juana i, na kraju, festival zatvara predstava koja se naslanja na našeg Kolumba, i dolazi tjedan nakon naše premijere, a to je Athanor Dance Group. Predstava je pogled na Kolumba osvajača, njihova je vizura naravno posve drukčija od europske.

Kako komentirate oštre kritike Plave sobe, koju ste postavili u HNK Osijek?

— Takve su kakve sam i očekivala. Kad persiflirate brodvejski izričaj, u Hrvatskoj to ne može uspjeti u kritike. U publike da, ako uopće odaziv publike danas nešto znači.

Koji su vaši novi redateljski projekti?

— Nema ih! Osim eventualnih na budućoj sceni Habunek i Wildea kojeg sam vam spomenula.

Kao jedna od rijetkih redateljica, možete li nam prenijeti svoja iskustva iz tog aspekta?

— Sad mislite da ću raspaliti po dobrom starom muškom šovinizmu i mizoginiji, koji su moja svakodnevica već petnaest godina, ali neću. Kako je moj redateljski rad bio obilježen s malo uspona, pa odustajanja, pa malo padova, kritika, neprepoznavanja od strane ovih ili onih, citirat ću vam velikoga Beaumarchaisa i rečenicu koja je meni jako pomogla da vidim stvari na drugačiji način: »Nisam nikada pripadao niti jednoj koteriji — ni političkoj, ni kazališnoj, ni mističnoj. Svima sam udvarao, a bio sam odbijen od svakoga.«

Razgovarala Marijana Lisjak