Hit bez recepcije

Milana Vuković Runjić, Seuso, Vuković&Runjić, Zagreb, 2000

Pojava Seusa, prvoga romana mlade pjesnikinje i prozaistice Milane Vuković Runjić na hrvatskoj književnoj sceni znakovito ukazuje na prilično prevrtljivo funkcioniranje recepcijskih i književnokritičkih mehanizama u našoj kulturnoj sredini. Riječ je o tome da se ovo ukoričenje vrijedno čitateljeva vremena još nalazi na margini kritičarskog i čitateljskog zanimanja, u velikoj mjeri zasjenjeno mnogo razvikanijim naslovima, premda se odlikuje svim kvalitetama koje ga definiraju kao potencijalno itekako atraktivan hit, koji bi nedvojbeno trebao zauzimati središnje mjesto u našoj recentnoj književnoj produkciji, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, roman Seus potpisuje osoba koja je u medijskome smislu vrlo zanimljiva javnosti kao kolumnistica u »Globusu«, te kao osobito agilna pokretačica projekta jeftine knjige u domaćem izdavaštvu, tako da je stvar elementarne znatiželje upoznati se i s književnim sposobnostima takve osobe. Pored toga, Milana Vuković Runjić zasniva svoj romaneskni prvenac na vrlo intrigantnoj priči, koja je svojedobno senzacionalno uzburkivala domaću i svjetsku javnost — atraktivno Seusovo blago iz antičkoga doba odjednom se našlo u žarištu interesa bezobrazno bogatih kolekcionara vrijednih umjetnina i navodnih vlasnika koji su putem zapetljanih sudskih procesa tražili pravedan povrat. Treba li uopće podsjećati da se i Hrvatska pokušala izboriti za vlasništvo nad Seusovim blagom jer su brojni dokazi ukazivali kako je zbirka tih vrijednih umjetnina podrijetlom upravo iz Istre.

Aktualnost, atraktivnost, avanturizam, egzotičnost

Dramatična je sudbina Seusova blaga već sama po sebi dovoljno zahvalna građa za beletrističku preradu obilja novinskih izvješća o mukotrpnu i za Hrvatsku poraznu sudskom procesu. Međutim, Milana Vuković Runjić nije se upuštala u odveć iscrpna istraživanja kako bi upotpunila mozaik i onim detaljima koji su manje poznati javnosti, nego je jednostavno posegnula za jednom od zanimljivijih priča s prvih stranica našega tiska i iskoristila je kao plodonosnu okosnicu za ispisivanje prozne fikcije. U tom smislu Milana Vuković Runjić nadopunjuje poznate elemente iz priče o Seusovu blagu posve proizvoljnim tvrdnjama jer autorici nije ambicija ukoričiti pravu istinu kojom će staviti točku na i u ovome (zapravo, već pomalo zamornom) slučaju sa Seusovim blagom, nego ispisati dobar, zabavan, čitak i popularan roman.

Stoga je ključna odlika ovoga literarnoga ostvarenja upravo u tome da je Milana Vuković Runjić spretno i nenametljivo ukomponirala sve bitne preduvjete potencijalnoga književnoga hita: aktualnost, atraktivnost, avanturizam, egzotičnost i romantičnost. Ostajući dosljedna proznim postupcima koje je prakticirala u zbirci priča Krila od etera, autorica i u romanu Seuso svodi fabulu na minimalne naznake kako bi veći prostor oslobodila za slikovite opise u kojima njezina poetizirana rečenica ponajbolje dolazi do izražaja. Milana Vuković Runjić kompetentna je spisateljica na svim razinama strukturiranja proze — od detaljna stiliziranja svake rečenice do stupnja manirirane markezijanske kićenosti, preko vješta razvijanja priče po svim pravilima tradicionalne Aristotelove poetike, pa do kompleksnih idejnih problematiziranja. U ovome je slučaju pak vrlo zanimljivo pratiti ironične asocijacije Milane Vuković Runjić o relativnoj vrijednosti materijalnoga, kao i osjećajnoga, te vrlo inteligentno, a zapravo sofisticirano postmoderno isprepletanje suvremenoga i mitskoga, tako da bi i zahtjevniji književni analitičar uspio u romanu iščitati bogate poticaje za složena teoretiziranja o statusu povijesti u tipičnome postmodernome uratku. Dakako, postupci kombiniranja elemenata lake i teške književnosti u romanu Seuso i više su nego transparentni, ali uspješno uobličeni u pripovjednu i estetsku cjelinu koja će podjednako zadovoljiti i onoga čitatelja koji želi samo uživati u dobroj ljubavnoj priči u atraktivnome ruhu gotovo stripovskoga ili filmskoga avanturizma, kao i zahtjevnijega čitateljskoga sladokusca, koji želi pronicati u rafinirane slojeve metatekstualno, medijski i kulturalno osviještena rukopisa.

Igor Gajin