Glazbena scena na Biennalu

Glazbena scena na Biennalu

MBZ je kao glazbena institucija uspio mobilizirati doista različite glazbene pristupe i tako učvrstiti svoje temelje, ali i proširiti vidokruge

Muzički biennale Zagreb ove je godine posebnu pozornost posvetio glazbeno-scenskim djelima, što je, s jedne strane, privuklo brojnu publiku (posebice na predstave Marka Pola oskarovca Tan Duna i Juditu Frane Paraća), a s druge bilo prilikom da u kratkom vremenskom razmaku čujemo i vidimo nekoliko gotovo potpuno različitih pristupa glazbenoj sceni, odnosno formi opere, koja se danas opet nalazi u jednom od uspona. Od pet bijenalskih opera (Tan Dun, Marko Polo, Thomas Ades, Powder her Face, Frano Parać, Judita, Sylvano Bussotti, L'infinito proceduto da questo Fauno, Peter Eoetvoes, Tri sestre), dvije možda najsuprotstavljenije su Paraćeva Judita i Bussottijev L'infinito... jer prva reafirmira načelo opere u cijelosti, a druga ga vraća ishodišnim elementima.

Leopardi — Bussotti

Oba skladatelja su posegnula za samim sukusom književnosti, Parać za Marulićem a Bussotti za Leopardijem, no dok je Parać ostvario novu cjelovitost riječi i glazbe, Bussotti je riječi povjerio svojstva glazbe na taj način zahtijevajući dodatni napor slušateljstva. U potrazi za kontaktom, između autora, (su)izvođača i slušatelja, Bussotti se okrenuo najizravnijem načinu — preuzevši ulogu glumca, samog Leopardija, govoreći odnosno čitajući Leopardijeve tekstove i fragmente drugih autora, nastojao je djelo izvesti odnosno predstaviti na što jasniji i neupitniji način. Bussotti naime smatra kako je jedina prava komunikacija kada čovjek npr. sam čita, kada dakle ne postoji nikakav posrednik između umjetničkog djela i publike, i to je u L'infinitu... proveo do rubnih granica principa. No, upravo je ta njegova dosljednost — Bussotti je doslovce sjedio za stolom na sceni i čitao — publiku većinom odvratila, i komentari su, više ili manje cinično ili duhovito, govorili o dosadi odnosno nezanimljivosti Bussottijeva uprizorenja. Riječ je o tome da je njegov napor rezultirao hermetičnošću (posebice jer nije bilo nikakvog prijevoda), za koju nije postojalo dovoljno senzibiliteta, odnosno potrebne otvorenosti i iznad svega strpljenja. To nije samo pitanje potrebne pažnje za MBZ kao mjesto novih i često kontradiktornih i iznenađujućih glazbenih ostvarenja, nego problem nepostojanja stvarne posvećenosti nečemu nasuprot plošnoj i brzoj konzumaciji i isto tako brzu zaboravu. Unatoč tom, dakle, negativnom odgovoru publike, Bussottijevo gostovanje na MBZ-u pokazalo je viđenje umjetnosti, a i način života koji pretpostavlja postojanost stajališta čak i u današnje vrijeme, i to uključujući raznovrsnost i široki spektar nečijeg djelovanja.

Marulić — Parać

Bussotti je, osim što se bavi skladanjem cijeloga života, podjednako i slikar, predavač, izvođač, redatelj... s istančanim osjećajem za stvarnost i s isto tako velikom potrebom njezina novog oblikovanja ili tumačenja. Zagrebačko je bijenalsko slušateljstvo mnogo bolje, odnosno, bitno drukčije, prihvatilo Juditu, operu Frane Paraća za koju je autor nedavno dobio i »Vjesnikovu« nagradu Josip Štolcer Slavenski, što je na najljepši način proslavio upravo izvedbom djela i na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (Judita je praizvedena na Splitskom ljetu 2000). Parać je u Juditi otvorio velike prostore evokacije — ne samo opernog žanra nego i svega što operu na bilo koji način prati, i ta je sloboda, koju je pružio slušateljstvu, naišla na odgovor kakav polučuje rijetko koje djelo glazbene scene današnjice. Razlog toga uspjeha najviše treba tražiti u skladateljevu nepatvorenu muzičkom izrazu — fina i duboka spona s čistoćom i ljepotom stiha koja je ponegdje bila ostvarena doista u potpunosti, sigurno je i ona najčvršća unutarnja nit Judite, no pohvala tradiciji, i to bez zadrške ili bilo kakve spekulacije, najočiglednija je bila u zborskim brojevima odnosno plastičnosti glavnih likova opere. No, taj Paraćev napor bio je zakinut scenskom neangažiranosti, koja je samo kao blijeda sjena pratila i glazbenu i opernu dramaturgiju skladatelja. A povremeno je čak i umanjivala glazbenu građu jer se nametala ne korespondirajući s cjelovitosti partiture, a ne pružajući jednako kvalitetan scenski segment. Iako je Judita sve komplimente dobila još prošlog ljeta, i iako u njezin uspjeh u smislu postajanja repertoarnim djelom ne treba sumnjati, izvedba na MBZ-u bila je zanimljiva jer je pokazala da unatoč staromodnosti (što je u velikom postotku jedino jamstvo da neko djelo suvremenog stvaralaštva bude prihvaćeno i od publike), vrlo dobro funkcionira unutar bijenalskih okvira, a to je sigurno jedna od ljepših pohvala koju MBZ može dobiti, jer znači da je kao glazbena institucija uspio mobilizirati doista različite glazbene pristupe i tako učvrstiti svoje temelje, ali i proširiti vidokruge. Ove smo godine to mogli vidjeti na primjeru glazbene scene, a treba se nadati da ćemo i u sljedeće dvije godine, do sljedećeg MBZ-a, barem povremeno moći čuti i vidjeti i druge suvremene opuse na programima naših opernih kuća, jer očigledno je da publika, kojoj je sve to zapravo namijenjeno, posjeduje inicijalni interes i na to nikako ne bi trebalo zaboraviti.

Dodi Komanov