Domaće snage na Biennalu

Domaće snage na Biennalu

Muzički biennale Zagreb ovim je koncertima pokazao raspon svojih programskih okvira koji su podjednako okrenuti već napisanom kao i novim djelima, ali i kvalitetan napor koji skladatelji ulažu kada je riječ o ovoj manifestaciji

Posljednja četiri dana MBZ-a, od 16. do 29. travnja bila su prava završnica jedanaestodnevnog festivala koji je zatvoren sjajnim gostovanjem Mađarske državne opere s izvedbom opere Tri sestre Petera Eoetvoesa, čime je zaokružen i glazbenoscenski luk ovoga MBZ-a. No, ovom finalu — suvremenoj opernoj produkciji prvoga reda o kakvoj mi možemo samo sanjati, prethodilo je nekoliko zanimljivih koncerata među kojima je najbolji bio nastup Slovenske filharmonije pod ravnanjem Marka Letonje i sa solistima Đ orđem Stanettijem i Brankom Mihanovićem. Na programu su bila djela Stanka Horvata (Memorial), Linde Bouchard (Eternity), Uroša Rojka (Tongenesis) i Johna Corigliana (Koncert za obou i orkestar), a prva točka, Horvatov Memorijal, u kojemu je kao solist nastupio pijanist Đ orđe Stanetti, ostat će u sasvim posebnom sjećanju budući da je riječ o izvedbi nesvakidašnje kvalitete. Stanetti i Letonja pokazali su visoku razinu međusobne suradnje ali i umjetničke kompatibilnosti, što je djelu (napisanom 1986. u sjećanje na Ranka Filjaka) osiguralo sve potrebne uvjete u skladu s partiturom i inicijalnim skladateljevim nadahnućem.

Jasna i snažna dramatičnost izraza pijanističke dionice u Stanettijevoj je interpretaciji imala vrlo dobru mjeru tenzije, no da se Letonja tome nije uspio prilagoditi, zajedno uz doista odličan orkestar Slovenske filharmonije, izvedba ne bi bila niti na tragu onoga što smo čuli. Sve izvođače treba posebno pohvaliti jer su (zbog tehničkih poteškoća) za pokuse imali samo nekoliko dana, a šteta je da nije bilo (zbog financijskih teškoća) moguće koncert i snimiti, jer pripada nekima od najboljih koncerata koje smo u Zagrebu uopće mogli čuti. Branko Mihanović predstavio nam je duhovitu i intrigantnu partituru Johna Corigliana — peterostavčani koncert za obou i orkestar, koji je spojio sve mogućnosti oboe no u slogu posebne zahtjevnosti potenciranom suvremenim pristupom i solistu i orkestru. Mihanović je sve prepreke uspješno prešao, a potvrda tome jest i sjajna recepcija publike.

Djelo Uroša Rojka Tongenesis, napisano za orkestar, (nastalo 1984-85), upravo je vremenskim okvirom od petnaestak godina potvrdilo utemeljenost autorove ideje kojom je sliku nastajanja, nicanja zvuka gradio na mrežastoj strukturi orkestra, i pritom ostvario ne samo učinkovitu gradaciju (i u zvuku i u boji), nego ispravno ukazao na mnoga neistražena područja klasičnih instrumenata koja se i danas još često zanemaruju.

Dan kasnije nastupila je Zagrebačka filharmonija, što nakon gostovanja iz Slovenije nije bio baš jednostavan zadatak, no naš je orkestar također ostvario dobar koncert. U svom su programu imali dvije praizvedbe — Tuba ludens za tubu i orkestar Ive Josipovića i Traces Vjekoslava Nježića, a od hrvatskih autora bilo je tu i djelo Rubena Radice XIII. ura (1944). Djelo Ive Josipovića na neki je način razočaralo, budući da skladatelj u njemu nije ostvario ni poetiku ni provodnost glazbene misli, na što smo navikli u njegovim prijašnjim skladbama. Mnogo veću pažnju očito je posvetio solističkoj dionici — posebice jer je znao da piše za vrlo dobrog mladog interpreta — Krunoslava Babića, tubista Zagrebačke filharmonije, i vjerojatno će upravo zbog Babićeve izvedbe (ali i nepostojanja literature za tubu), djelo naći svoje mjesto na repertoaru koncertnih sezona. No dojam je da je ipak riječ o nedovršenoj, ne do kraja promišljenoj skladbi.

S druge je strane Nježićeva skadba Traces, pokazala potpunu zaokruženost. Nježić je u orkestralnu partituru interferirao fragmente nekih svojih ranijih djela, no ne samo kao reminescenciju ili u službi površinskog efekta, nego kao sastavni skladateljski materijal kojega je vrlo muzikalno, skladateljski razložno i sa zavidnom mjerom ugradio u temelje ove lijepe skladbe koja je vrijeme uspjela zaustaviti na nekoliko trenutaka i pružiti nam jednu moguću sliku sadašnjosti.

Zadnjeg dana, u nedjelju 29. travnja, na podnevnom smo koncertu u Bazilici Srca Isusova čuli još jednu praizvedbu mladoga hrvatskog skladatelja, Toccatu Krešimira Seletkovića za orgulje. Neočekivano kratka (iako toccate ne pretpostavljaju dugo trajanje), precizno postavljenih strukturalnih odnosa i izvedbenih paramatara, skladba je vrlo dobar primjer principa fragmenta kao samostojnog načina, gotovo kao oblika po sebi, čija mu je supstanca i dinamika odredila i opseg i izraz. Djelo je izvela Ljerka Očić, a njezino je sviranje pokazalo odmak od nekadašnje pretjerane formalnosti i otvorila puteve istančanijem čitanju orguljskih partitura. Muzički biennale Zagreb ovim je koncertima pokazao raspon svojih programskih okvira koji su podjednako okrenuti već napisanom kao i novim djelima, ali i kvalitetan napor koji skladatelji ulažu kada je riječ o ovoj manifestaciji. Iako su neki koncerti bili dokumentarno snimani, tonskih je zapisa ove godine bilo malo (kolika je to šteta vidjet će se tek za nekoliko godina), no treba se nadati da će naše diskografske kuće već na sljedećem MBZ-u pokazati veći interes te da će uspješnost MBZ-a biti praćena i nužnim popratnim aktivnostima.

Dodi Komanov