Canta mi Orfeo...

Canta mi Orfeo...

Koncepcijom svojih kreatora ovogodišnji bijenalski sadržaji — tolerancija, pluralitet i apsolutizirajući normalitet života suvremene glazbene scene — određeni su i predstavljeni kao oslobođenje od tereta zadataka prošlosti baš ovoga festivala, koji je uvijek nužno imao snažan glazbeni i kulturološki misijski naboj — ponekad gotovo i kao alibi

...mais dans un esprit de l experience et pas de l experiment (u duhu iskustva, a ne eksperimenta) pozvao je Sylvano Bussotti nakon 20 godina ponovo u Gavelli, svojim predivnim govorom-glasom napučenim sjećanjem i bogatim sjenovitim zvučnim mirom, tražeći na glazbenim scenama poput neke uklete Šeherezade svog okrutnog, ali pričom fasciniranog princa. Bussotti brusi led svoga čudesnoga kulturnog pejzaža koji žari hladnoćom i upravo nepodnošljivim virtuozitetom i jasnoćom glazbenog teksta zapisuje u vječnost perpetuirani trenutak svog osobnog antiteatra, koji uvijek govori o transformacijama oblika i ideja ne samo glazbene umjetnosti.

Tako i danas vrijedi ono što je Bussotti prošli puta rekao u Zagrebu: »Mislim da u mom teatru odnos s glazbenicima nije baš očigledan, ali je jako snažan. Neki fenomeni kao što sam ja — ako prihvatimo da sam fenomen — dosta su složeni, jer djeluju na dvije prividno nespojive razine koje nemaju mogućnost uzajamnog penetriranja: ono što zovu avangardnom glazbom s jedne strane, a s druge teatar. No ne mora biti baš radikalni teatar.«

Povijest izvan povijesti

Ta iritantna, ali intrigantno rafinirana glazbena okamina, povijest gotovo potpuno izvan povijesti, jedino je djelo na ovogodišnjem Muzičkom biennalu koje je bilo mogući znak ili jezgra konfrontacije unutarbijenalskih sadržaja, a doživljeno je kao suvišno i prestarjelo. (Po čemu je rafinirana, majstorska partitura Adesove opere komunikativnija i novija osim što doslovnom, scenski potenciranom novinskom brutalnošću iznosi vulgarnu nepravdu i pravdu površne društvene ambicije i tašte osvete. Isto pitanje uostalom, iako se radi o drugačijem glazbenom jeziku i dometu, vrijedi i za operu Michaela Nymana Čovjek koji je svoju ženu zamijenio za šešir, koju doduše nismo čuli na ovom biennalu.) Naime koncepcijom svojih kreatora ovogodišnji bijenalski sadržaji — tolerancija, pluralitet i apsolutizirajući normalitet života suvremene glazbene scene — određeni su i predstavljeni kao oslobođenje od tereta zadataka prošlosti baš ovoga festivala, koji je uvijek nužno imao snažan glazbeni i kulturološki misijski naboj — ponekad gotovo i kao alibi.

Tako dr. Ivo Josipović u programskom predgovoru MBZ-ovog dvoknjižja 2001. kaže: »Vrijeme u kojemu su glazbena industrija, internet i političke promjene na nekadašnjem istoku srušile svaki, pa i onaj ekonomijom postavljeni zid između Hrvatske i Svijeta, učinilo je koncept MBZ-a kao »prozora u Svijet«, senzacije koja periodično dolazi u naš grad ili prosvjetiteljskog happeninga, bespredmetnim. MBZ je naprosto postao samo festival. Možda je to najveća vrijednost njegovog dosadašnjeg postojanja.«

Što je novo

U taj proces sazrijevanja, definiranja aktivne jezgre spoznaja i osvajanja slobode, te doista radikalnih odluka, tekst dr. Nikše Glige, kojim se na neki način smireno okreće stranica iskustva prošlih biennala (zatvarajući tako knjigu otkrovenja), unosi s novim akcentom prikrivenu poruku o smislu i upitnosti osvojene stabilnosti i sigurnosti fundamenta novih i budućih bijenalskih kreacija festivala, iako na prvi pogled govori samo o hrvatskom iskustvu razmatrajući što je u novoj hrvatskoj glazbi novo, a što hrvatsko. »Nova je u njoj opreznost u osluškivanju suvremenosti s raznim nijansama kritičnosti prema avangardi (Detoni, Foretić, Kuljerić). Hrvatska je u njoj izborena šarolikost pluralizma koja afirmira suvremenost kao suprotstavljanje folklorizmu međuratne generacije i eklektičkoj Šulekovoj ekskluzivnosti koja se — pripremajući teren — također protiv njega uperila. Ovo je možda opći model po kojemu se može analizirati upinjanje jedne male no profilirane glazbene kulture prema svome autohtonom i autonomnom mjestu u Svijetu.« Globalizacija jest datost, svjesno prihvaćena neumitnost koja se pokušava pretvoriti u izazov, no ona ipak pretpostavlja pitanje slobode mada ga u praksi nerijetko zaobilazi ili ignorira predstavljajući se opravdanom i zrelom posljedicom, čak nasljednicom. Uostalom u svom slavnom tekstu J. P. Sartre opominje da je sloboda izbjegavanje datosti, stoji činjenica izbjegavanja činjeničnog. »Tako se datum nikada ne pojavljuje kao golo postojanje u sebi ili za sebe; ono se uvijek otkriva kao motiv, jer se otkriva tek na svjetlosti kraja koji ga osvjetljuje.« (Biće i ništavilo)

Tihu, poetiziranu svijest o pritajenoj i potisnutoj drami odgovornosti (kako prijeteći sartrovski motiv povezati s energijom prošlog znanja spektralno prelomljenog kroz kristal staloženog iskustva) izražava i odjek programskog i programatskog sna Berislava Šipuša: »Čitati, pisati, slušati i učiti, govoriti i pričati, bez straha i predrasuda, svirati i pjevati, razmišljati i promišljati, u sebi i u drugima, da se shvati i prihvati netko drugi, drugačiji, različitiji... Hoćemo li biti bolji?!«

Priča kao cilj

Umjesto naracije kojom se tek ističu ili odgađaju ključna sudbinska pitanja i ishod svake životne avanture, avantura — priča postaje krajnji cilj: Tan Dun šalje Marka Pola na put bez sraza i transformirajućih susreta. Oblici i boje traže čvrstu točku svoje materijalizacije u slobodnom prostoru između kultura. Prošlost i sadašnjost ne nalaze se u križištu civilizacijskih iskustava nego samo kao zona tangencijalnog dodira. Snaga vještine i maštovite dosjetljivosti, a ne umjetnost kongenijalnog univerzalnog modeliranja, pokreće ovaj operni svijet. U tom mondijalističkom stremljenju i zanosu gotovo se zaboravlja činjenica da tek prenapregnutost i prebogatost sadržajnim tvarima probija nove svjetove, samo snažna gravitacijska sila sintetizirajućeg talenta i znanja savija prostor i čini ga jednim i sagledivim.

No ta će razumljiva i vrijedna globalna ambicija sigurno otvoriti nove prostore, za nas u ovom času možda nevidljive crne rupe koje, kao i one svemirske, tek naslućivane, stvaraju nove umjetničke svemire. Ne treba zaboraviti da i misao, poput svakog atoma kako kažu astrofizičari, potječe od zvijezda, pa tako i oblikovanje naše glazbenosti slijedi možda neke tajne kozmičke puteve postupnog otkrivanja našeg postanka i trajanja — našeg humanog bića.

Njegova rezignacija i paučinasto zvonka tuga koju podcrtava Peter Eötvös u operi Tri sestre (prema drami A. P. Čehova) kao da izražava misao A. Camusa iz Pobunjenog čovjeka: »Apstraktna stvarnost povlači se pred lirizmom oblika i boja, duhovni sukobi utjelovljuju se i nalaze utočište u bijednom i sjajnom utočištu ljudskog srca. Nijedan nije riješen. No svi su preobraženi.« (Sizifov mit)

Vitalitet iz tradicije

Nasuprot tome, zanimljiva je i mnogoznačna odluka o izboru jednog obogaćenog odnosno modificiranog tradicijskog sloja u kojem autori nalaze dovoljno poticajan vitalitet da, oslonjeni na snagu i jasnu gestu potvrđenog iskustva, djeluju na svijet oko sebe prepoznavajući i interpretirajući njegovu sudbinsku ukorijenjenost, bilo u tradicijski definiran idiom kao Nyman, bilo u određeni kulturni vrijeme — prostor poput Paraća. Kao što je Marulićeva poezija u posebnim uvjetima Hrvatske svog doba, kako naglašava dr. Mirko Tomasović, »dobila i utilitarnu zadaću«, a »ono po čemu se renesansna hrvatska poezija razlikuje od drugih europskih u tematskom i internacionalnom pogledu, jača je zastupljenost rodoljubnih nadahnuća i domovinske tjeskobe«, tako čini mi se, iskustvo egzistencijalnog straha potvrđeno ratom dopušta pitanje kako bi zvučala i bila postavljena već slavna opera Judita da nije nastajala ovih zadnjih deset nesretnih godina.

Ne samo oprez u osluškivanju suvremenosti, kako primjećuje dr. Gligo u već spomenutom tekstu, već i instinktivna i mudra podozrivost prema civilizacijskom pretapanju, odnosno apsorpciji univerzalističkog sindroma čini da hrvatski skladatelji svoje inspiracije traže u širokom području znanja i poznavanja svijeta, ali uporište u poštovanju specifičnih iskustava svoje kulture. Lijep je i dragocjen osjećaj zadovoljstva da su djela hrvatskih skladatelja na ovom jubilarnom Muzičkom biennalu ozbiljan, zreli i vrijedan iskaz našeg doba i autentičnih problema suvremene umjetnosti i života.

Seadeta Midžić