Blijeda kopija

Blijeda kopija

Tanašni je tekst mogao spasiti jedino inventivni redatelj jake autorske osobnosti

Već sam podnaslov drame Mimoilazišta, Akcijski film za pozornicu, suvremenoga škotskog pisca Stephena Greenhorna pobuđuje znatiželju. Kako je film takva određenja moguće smjestiti na pozornicu? Ubrzo postaje jasno da je ponajprije riječ o filmu ceste prožetu akcijskim momentima. No kako tek film ceste, čija je osnovna radnja putovanje, može funkcionirati na pozornici?

U tekstu su i predstavi do izražaja došle sve slabosti kazališta u autentičnu dočaravanju filma ceste. Kretanje i cesta zamijenjeni su statičnošću te zamornim prepričavanjem nevidljivih krajolika i objašnjavanjem gdje se putuje. Da bi se u kazalištu stvorila atmosfera filma ceste, trebalo bi pronaći njegovo vlastito znakovlje sposobno da je dočara. Ukoliko se pak u njega samo doslovce preslikaju elementi filma ceste, ono ostaje tek blijedom kopijom filmskog izraza.

Bez dramske napetosti

Mimoilazišta su dvostruka loša kopija. Kako filma ceste, tako i mitologije američke beat-generacije (iz koje je poslije i proizišao film ceste) — vanjsko putovanje simbolizira traženje unutarnjega smisla vlastitog postojanja, postajući načinom života mladih protagonista. Na tom se putovanju oni susreću sa zanimljivim osobnostima, upoznavši na samom kraju i takozvana Oblikovatelja, koji ih naučava zen-mudrosti življenja. Spomenuti američki mit može i danas biti zanimljiv ako se prema njemu zauzme određeno stajalište. Ukoliko se on samo precrta, dobiva se, u ovom slučaju loša, kopija u određenim grupacijama društva i dalje privlačnih, ali ipak zastarjelih kulturnih kodova. Greenhornovi Alex i Brian podsjećaju na Jacka Kerouaca i Deana Moriatyja (Neala Cassadyja) iz kultnoga romana Na cesti. S tom razlikom da su Jack i Dean stvorili određeni mit, a Alex i Brian samo ga oponašaju bez imalo vlastitog udjela.

Greenhorn koristi za film ceste tipičnu mozaičnu dramaturgiju u kojoj se, barem u slučaju Mimoilazišta, posve gubi dramska napetost. Greenhorn je pokušava postići akcijskim elementima potjere (Alexa i Briana proganja vlasnik ukradene daske za jedrenje u kojoj je skrivena velika svota novca), provedenima na vrlo nemaštovitoj fabulativnoj razini, koji su stoga opravdani jedino kao slamka spasa u posvemašnjoj odsutnosti dramske napetosti.

Takav je, na svim razinama (od već spomenutih, tu su i ljubavna priča, kao i duhovitosti koje bi nas trebale nasmijavati) tanašni, tekst mogao spasiti jedino inventivni redatelj jake autorske osobnosti. Nažalost, Nina Kleflin osmislila je predstavu na razini zanatske korektnosti, što u slučaju Greenhornovih Mimoilazišta nikako ne može biti dovoljno. Predstavu su osvježili jedino šarmantni i razigrani Goran Navojec kao Brian i Tarik Filipović, koji je precizno osmislio tri posve različite uloge — macho-mužjaka Diesela, afektirana Francuza slikara Sergea (tu je najviše do izražaja došla Tarikova sklonost parodiji) i smirena duhovnog učitelja Oblikovatelja. Osim to dvoje glumaca, vrlo je dobro pogođena i glazba Matka Šašeka-Kooladea u izvođenju Trama 11 — Targeta i Generala Wooa. Pohvala redateljici što ih je direktno izvela na scenu, što ni u nas nije ništa novo, napose nakon Buljanovih predstava, a uklapa se u ovakav tip teksta.

Neinventivno

Ostali su glumci solidni, ali ne uspijevaju tekstu nametnuti vlastite osobnosti, pa zaglibljuju u njegovoj neinventivnosti. Mario Mirković (Alex) ostaje u pravocrtnoj ozbiljnosti glume. Tamara Garbajs opčarava prije izgledom nego glumačkim umijećem, pa se doimlje više kao manekenka, a manje kao glumica. (Znam da su tipični likovi zaljubljenih golupčića najčešće najdosadnije i najsterilnije pisani, bez velikih mogućnosti za glumce.) Edo Vujić i Duško Gruborović pretjeruju u grotesknom karikiranju na prvu loptu. Nešto se bolje u spomenutoj groteski snašla Anita Matić. Scenografiju potpisuje Miljenko Sekulić, a kostimografiju Marija Šarić Ban.

Vjerujem da će se predstava možda i svidjeti određenom sloju publike. Pa ipak, pitam se pitam, zašto u ionako skromnoj kvantitativnoj ponudi suvremenih stranih dramskih tekstova igrati Greenhornova Mimoilazišta. Jer, nakon mnoštva filmova što su obilježili devedesete kombinirajući film ceste s elementima akcije, Mimoilazišta se zaista doimlje bijedno.

Tajana Gašparović