Blijed i neuzbudljiv festival

Blijed i neuzbudljiv festival

Novi osjećaj svijeta, koji se manifestira u novom europskom pa već i hrvatskom dramskom pismu, ne prati međutim organizacija hrvatskih kazališta i pogotovo ne koncepcija jedinog našeg nacionalnog kazališnog festivala temeljenog baš na dramskom tekstu

Već dobrih pet ili šest godina na kraju Marulićevih dana pišem više-manje isti tekst, baš kao što ta manifestacija uporno ostaje jedna te ista festivalska okamina, nespremna na bilo kakve ozbiljne promjene koje bi je učinile zanimljivom i nekom izvan Splita i koje bi je pretvorile u pravi ozbiljni nacionalni kazališni festival. Marulićevi dani i 11. put ostali su smotra zanimljiva gotovo isključivo svom gradu, u svom duhu i organizaciji provincijska fešta ograničenoga djelovanja i tankih rezultata. Provincijska u onom smislu koliko je i organizacija kazališta u Hrvata provincijska tvorevina austro-ugarskoga mentaliteta koja jednostavno nije spremna odgovoriti na izazove trenutka.

Neiskorišteno splitsko iskustvo

A sve to događa se u godinama kad je Europom počela drmati groznica novoga dramskog teksta koja o svojoj stvarnosti progovara na često brutalan i kontroverzan način. I u godinama kad je i Hrvatska kroz nekoliko mlađih pisaca počela odgovarati na taj europski izazov i provokaciju svoga post-ratnog vremena. I konačno, u gradu čije je kazalište u posljednje nešto više od dvije godine pokazalo da zna odgovoriti na nove scenske izazove i da uspješno može komunicirati s europskim scenama. Novi osjećaj svijeta, koji se manifestira u novom europskom pa već i hrvatskom dramskom pismu, ne prati međutim organizacija hrvatskih kazališta i pogotovo ne koncepcija jedinog našeg nacionalnog kazališnog festivala temeljenog baš na dramskom tekstu.

Podsjetimo, Marulićevi dani stvoreni su 1991. kao odgovor na raspad Jugoslavije i prekid hrvatskih kazališta s tadašnjim velikim jugoslavenskim festivalom Sterijinim pozorjem. Potpuno je preuzeta koncepcija novosadske manifestacije, a pater familias iz naziva festivala, umjesto oca srpske komedije u novosadskom primjeru u splitskom je slučaju postao otac hrvatske književnosti. I dok je u prijelaznim godinama nacionalnog osvještavanja prema demokratskom društvu festival Marulićevi dani i ovako koncipiran odigrao svoju ulogu, već nakon nekoliko godina osjetila se potreba za formiranjem pravog nacionalnog festivala po uzoru na neke puno uglednije europske kazališne manifestacije nego što bi to bio marginalni novosadski festival.

Pogledajmo preko zida

Međutim, izolacionizam devedesetih — koji nas je učio kako smo najbolji i to još tamo od stoljeća sedmog te kako smo mi jeli srebrnim priborom i pisali lijepu književnost još u vremenima dok je njujorški Broadway bio indijanska prašumska prečica — pa što mi onda imamo tamo gledati neke zapadne festivalske primjere — nastavio se do danas. Jer nitko ne želi pogledati preko ovog zida pod kojim valjda i dalje igramo predziđe kršćanstva (s koje samo strane?) pa vidjeti kako to rade bolje organizirane sredine. Švedska ima bijenalni festival nacionalne drame, ali ga obogaćuje najboljim iz ostatka impozantne skandinavske produkcije, okuplja ga u četiri do vrha predstavama i događanjima krcata dana i na njega dovodi baš sve što se kazalištem u toj regiji bavi. Da onda na njega dolaze i inozemni kritičari nije nikakvo čudo. Britanci, koji predvode novu europsku dramu, nemaju festivala nacionalne drame, ali imaju edinburški Fringe festival koji u tri tjedna kolovoza okuplja nevjerojatnu količinu novih inozemnih i domaćih drama i predstava. U takvom se snažnom kontekstu kale novi dramski pisci, a njihovi rezultati u posljednjih pet godina govore koliko su u tome uspjeli.

Bez konteksta

Ni Nijemci, koji su za petama Britancima, u novoj dramaturgiji nemaju značajan festival domaćeg teksta, ali imaju Bonnski bijenale koji se bavi novom dramom, a njemački dramski tekst čini tek dio njezine selekcije. Motiv sudjelovanja na festivalu s domaćom dramom u konkurenciji najboljih svjetskih sigurno je puno jači nego što bi to mogao biti motiv hrvatskog pisca da se okuša na Marulićevim danima. Hrvatska manifestacija jednostavno nema nikakav kontekst, nikakvo poznavanje inozemne situacije, i ni na koji način ne može odrediti nekakav položaj hrvatskog dramskog pisca u tom svijetu i novoj dramaturgiji. Tu se skupi desetak predstava iz jednog malog kutka Europe, predstava koje se ne odmjeravaju ni sa kim izvan toga predziđa kršćanstva i onda na kraju sami sebi dijele nagrade oduševljeni sobom i svojim genijalnim sposobnostima. Strah od konteksta i kreativnog odmjeravanja s najboljima iz drugih sredina sasvim je u retro duhu s početka devedesetih koji tvrdi kako smo mi genijalniji od svih drugih. Što se, naravno, može dokazati jedino ako tih drugih — nema!

Eto, Slovenci imaju Teden slovenske drame u Kranju, kažu zagovarači zadržavanja ovog modela Marulićevih dana, zaboravljajući da je riječ o marginalnom festivalu, koji ne zanima ni same Slovence, ali koji međutim hrle na mariborska Borštnikova srečanja, festival slovenskih kazališta.

No ni Upravi splitskog festivala nije lako; lanjski je pokušaj promjene koncepcije zamalo festival koštao glave jer su se našli mnogi koji ga žele baš ovakvim. Jedna je teatrologinja ove godine zapisala da ako festival želi mijenjati koncepciju onda ga treba ili a) oduzeti Splitu i premjestiti tamo gdje ga žele baš ovakvim ili b) skloniti s čelnih mjesta ljude koji žele festivalske promjene. Ovakva vedra manifestacija demokratskog mišljenja u Hrvata sigurno nije usamljena, pa bi se reklo da se ove godine s koncepcijskim promjenama odustalo, možda i zbog straha od jakog otpora koji festival želi zadržati baš ovakvim kakav jest.

Ideje nove Europe

Puno je razloga zbog kojih bi se Marulićevi dani trebali mijenjati i prilagoditi duhu vremena i ideji nove Europe. Najvažniji je da hrvatska produkcija hrvatskih i inozemnih kazališta po domaćem tekstu jednostavno nema dovoljnu bazu iz koje bi se mogao stvoriti relevantan festival. Pa u Splitu iz godine u godinu gledamo smotru domaćih tekstova, predstave koje su uglavnom već izgledane, koje stavljene u zajednički kontekst ne mogu ništa problematizirati. Festival jedino dobro posluži nama sirotim lokalnim marginaliziranim kulturnjacima da nas nešto konačno upitaju za televiziju pa da se lijepo odjenemo i uslikamo za specijalne kulturne emisije te mudro prozborimo neku o stanju kazališta. Marulićevi dani, naravno, koriste i splitskoj publici da u vremenima reduciranih gostovanja vidi na smotri što se to događa na drugim hrvatskim pozornicama, ali čak ni publika ni ove godine nije pokazala preveliku sreću izborom.

Ovogodišnjom selekcijom Ozren Prohić, koji je u ulozi izbornika već drugu godinu, između 27 prijavljenih predstava izabrao je 12, i stavio ih pod zajednički nazivnik Nove hrvatske drame, naziv na koji bi se negdje pola od njih možda i odazvalo. Lani uvedena sintagma autorsko kazalište dodana onoj Festival hrvatske drame omogućila je Prohiću da na festival dovede i predstavu Alaska Jack osječkoga HNK u režiji i po konceptu Saše Anočića, koja definitivno nije temeljena ni na kakvom hrvatskom predlošku, ali koja se, uz splitske Ptičice i Oca pokazala najzanimljivijom predstavom festivala.

Redom: Sve o ženama Mira Gavrana pokazala je kvalitativni pomak u dramskom pismu najproduktivnijega hrvatskoga dramatičara, kojega nažalost nije pratila i režija Nine Kleflin, zaostala u konvencionalnim okvirima. Čitajte Kamova Katje Šimunić riječkoga HNK, dramsko čitanje s pokretom, ostalo je baš to, dramsko čitanje s pokretom ne zaintrigiravši nikoga, dok je njemačka Cigla u režiji Nade Kokotović bila monotono baratanje balkanskim stereotipima i još jedan podsjetnik koliko je splitska Cigla (pobjednik festivala prije dvije godine) zapravo dobra predstava. U sjeni Green Hilla, Joška Božanića i Marina Carića nosio je puno jače simbolične (smrt velikoga hrvatskoga redatelja) i lingvističke (čudesan zaboravljeni jezik kalifornijskih Komižana) konotacije nego što bi ova dobro izvedena pučka predstava bila važna u teatrološkom smislu otvaranja putova nekakvoj novoj drami. Gavellina Kultura u predgrađu Roberta Perišića u režiji Milana Živkovića uspjela je od jednog zapravo proznog teksta stvoriti dramsku predstavu razbarušene dramaturgije, ali sasvim svježu i originalnu, pa je i ona bila među zanimljivim ostvarenjima Marulićevih dana. Time Sharing 3.0/Iznajmljivanje vremena Tanje Radović u režiji Morane Foretić Bosanskoga narodnog pozorišta iz Zenice bilo je konceptualno viđenje priče o ljudskoj otuđenosti, dosljedno u svojoj strukturi, ali neprovokativno i monotono u rezultatu. Roko i Cicibela Miljenka Smoje u režiji Zorana Mužića i produkciji Kerempuha nisu predstava koja bi se trebala naći na ozbiljnom nacionalnom festivalu, a činjenica o velikom značaju Smoje za Split ne bi trebala biti metoda selekcije. Ptičice i Otac splitskoga HNK s punim su pravom od početka držani za festivalske favorite jer je ova nacionalna kuća jedina koja je prepoznala mogućnosti i interes publike za novi hrvatski dramski tekst, a njegovu je promociju shvatila kao svoj primarni zadatak. Jergovićev Ti si taj anđeo u režiji Hane Veček i produkciji varaždinskoga HNK ponudio je jedan drukčiji tip dramaturgije čiji je razvoj i scenske rezultate zanimljivo pratiti, dok je Krležino Kraljevo ZeKaeMa pokazalo izvjestan Magellijev zamor nakon odlične kazališne serije ovog redatelja. Spomenuti Alaska Jack sigurno je najoriginalnije kazališno ostvarenje prikazano na festivalu, a svježina, inventivnost i zaigranost koju je ova predstava pokazala donijeli su malo svježeg zraka među zidove splitskoga HNK i u sam festival.

Prevladani koncept

To što je ukupan festivalski rezultat blijed najmanje je kriv selektor. Kao i prethodnih godina selektori su samo glasnici koji nose loše vijesti i koje zbog toga ne treba kriviti. Mogao je Prohić nekoliko predstava ne dovesti na festival i zamijeniti ih s nekoliko drugih koje su tu morale biti, ali to ništa bitno ne bi promijenilo. Festival ovakvoga prevladanog koncepta (koji je u posljednje dvije godine pokazao vrlo stidljive naznake promjene) jednostavno se ne može formirati kao uzbudljiva kontroverzna scenska manifestacija koja će propitkivati, provocirati i uzbuđivati, što bi festival, pa i kazalište uopće valjda trebalo raditi. On se pokazuje kao nekakav kulinarski složenac koji je u sebe pomiješao i ribu i meso, a bogami i desert, pa mu rezultat i ne može biti kvalitetan.

O ludom interesu medija za ovako koncipiran festival govori i činjenica da je u večeri objave i dodjele festivalskih nagrada centralni tv Dnevnik puno više pozornosti u kulturnom bloku posvetio gostovanju Erosa Ramazzotija i njegovoj patnji što mu je omiljeni nogometni klub odigrao neriješeno, nego kraju nacionalne manifestacije koji bi trebao biti dramatičan ako ni zbog čega drugog a ono zbog podjele nagrada. Spomen Marulićevih dana u centralnom Dnevniku bio je toliki da su ga primjetili samo oni koji dovoljno brzo trepću, sporijima se sakrio u treptaj oka. Osim lokalnoga dnevnika i državnog Vjesnika (kojem su pak Marulićevi dani platili potpuno nepriliči dopuštanjem da dodijeli vlastitu književnu nagradu na otužnoj završnoj dodjeli festivalskih nagrada) najveći nacionalni festival ostao je na margini zanimanja javnosti jer nije ni imao čim provocirati.

Svatko ima festival kakav zaslužuje, kaže zdrava pamet. Ako već mene pitate, čini mi se da bi Vijeće Marulićevih dana ili neko drugo relevantno kulturno tijelo trebalo ozbiljno sjesti i promisliti moguće koncepcijske promjene kako bi se manifestacija pretvorila u ozbiljan festival nacionalnog kazališta. Takav bi festival u nabijenom programu kraćeg trajanja od svega četiri ili pet dana u Splitu okupio sve ono najbolje što domaće kazalište može ponuditi, a stavljanjem u poseban natjecateljski program predstava stvorenih na novom domaćem tekstu, nova drama dobila bi posebnu stimulaciju, manje verbalnu, a bitno konkretniju. Festival bi zbog kraćeg trajanja mogao i morao okupiti i sve one koji to kazalište stvaraju ili pokušavaju onemogućiti i držao ih na okupu u stalnoj živoj raspravi. Umjesto jednog noćenja, hrvatski bi kazalištarci u Splitu bili svo vrijeme festivala, a njihovo okupljanje na okruglim stolovima, radionicama i mini simpozijima koji bi problematizirali problem hrvatske drame i kazališta konačno bi oživjelo manifestaciju i dalo joj smisla. Življe bi sigurno bilo i na šanku.

Treba problematizirati

I konačno, dovođenje četiri ili pet najzanimljivijih inozemnih predstava iz jačih kazališnih sredina stavilo bi nas u širu kulturološku sliku kako bismo konačno vidjeli svoje mjesto u njoj i omogućile bi Marulićevim danima da iz smotre postanu jaki i programima nabijeni festival koji bi stvari problematizirao, a ne ih samo prezentirao. U takvoj bi varijanti festival postao zanimljivim ne samo kulturnoj javnosti nego možda i kazališnim ljudima iz svijeta s kojima bi se moglo razmijeniti iskustva.

No naivno je očekivati od dinosaurusa da izumru sami od sebe, a takvo čekanje, pokazuje iskustvo dugo i traje. Pa nam u očekivanju znaka s neba koji bi fosiliziranu feštu zajedno s organizacijom kazališta u Hrvata stavio na svoje mjesto, u neki muzej, ostaje da pišemo jedan te isti tekst, a oduševljene pobornike ovakvoga spomeničkog festivala prepustimo uživanju u samima sebi.

Kazalište je, u međuvremenu, ipak negdje drugdje.

Jasen Boko