Biennale na križu

Prisustvovala sam koncertima Sna i Vjere, no to me je jedino ponukalo da se suspregnem od želje za preostala dva programa i držim na distanci od bijenalske Istine i Ljubavi

Koncertni projekti Muzičkoga biennala ispunili su uglavnom sav sadržaj zagrebačkih glazbenih događanja u razdoblju 19-25. travnja. Na njih je potrošeno mnogo bijenalske magle, predstavljena je i posebna orkestralna formacija Cantus (sastavljena upravo za ovogodišnju bijenalsku prigodu), koja će možda Biennale preživjeti, a možda i neće: Cantus je inače bio uključen i u veliki projekt u znaku još većih riječi — kakve su San, Vjera, Istina i Ljubav — ti zadnji ostaci manipulacijskog mehanizma s kojima Biennalska ćelija za ideološki rad pokušava kod ljudi izazvati uvjetovane reflekse (nalik je to na Pavlovljeve pokuse) i pokrenuti mehanizam nesvjesnog prihvaćanja nečega što je prikriveno odjekom rječi, kod većine ljudi povezanih s najdubljim unutarnjim uporištem i najiskrenijim emocijama. Tako je ovu zbrda-zdola sklopljenu glazbu trebalo vezati uz moralna uporišta i elementarne ljudske vrijednosti. Nominalni direktor Biennala i bijenalski miljenik, onaj isti za kojega zamjenik predstojnika gradskog ureda za kulturu grada Zagreba — Duško Ljuština već mjesecima tvrdi da je upravo on, Berislav Šipuš, određen za budućeg direktora Zagrebačke filharmonije i basta! (s natječajem ili bez natječaja), taj bijenalski direktor, u jednom svom nedavnom intervjuu nije propustio naglasiti nadasve moralno-ljudski aspekt navedenoga bijenalskog koncertnog ciklusa, izjavivši istovremeno da su ključne riječi ovogodišnjega Biennala »putovanje i susreti« (što kao ideju koriste ili su za pojedine projekte davno već iskoristili i neki drugi europski umjetnički festivali).

Četiri velike riječi

Vrhunac Šipuševih intelektualno-moralnih razmatranja svakako je rečenica da je on, Šipuš, prvi nacrt ovoga (na svu sreću sada već završenoga) Biennala dobio tako da je »preko zemljopisne karte napravio križ«, i sad bogme izgleda malo nezgodno pomisliti (a tek izreći ili napisati!) štogod protiv nečega što, kaže Šipuš, stoji »u sredini križa«. Postavljajući tako, ni više ni manje, nego baš križ, kao presveti štit svom ovogodišnjem Biennalu, spiritualni Šipuš and Company jedan su programski dio izrijekom okrstili četirima velikim riječima. Jer, kaže Šipuš, »putovati u 21. stoljeće, a izostaviti San, Vjeru, Istinu i Ljubav, bilo bi nečovječno«. Na znanje i ravnanje, zašto te divne četiri riječi figuriraju kao nadnaslovi pojedinih koncertnih programa. One su tu da diskretno sugeriraju čovječnost i moralnost Biennala, a time i opću potrebitost njegova postojanja, pače našu čežnju za njegovim vječnim trajanjem. Iskreno uzbuđena zbog dubokih saznanja koja će mi biti podarena uz spomenute četiri sudbonosne riječi, i to još u programu jednog festivala koji prvi put u svojoj četrdesetogodišnjoj povijesti »stoji u znaku križa«, prisustvovala sam koncertima Sna i Vjere, no to me je jedino ponukalo da se suspregnem od želje za preostala dva programa i držim na distanci od bijenalske Istine i Ljubavi. U Snu se mogao, u izvedbi ansambla Cantus pod ravnanjem samog bijenalskog ravnatelja Berislava Šipuša, čuti jedan novi, prastari Kelemen (Milko Kelemen i danas piše u svom stilu od prije četrdesetak godina, iako su se ljudi promijenili, vrijeme prošlo, a stil se pretvorio u maniru — i što sad?), jedan Marko Ciciliani, koji se predstavio skladbom Fabrio Reverie za 15 svirača (pokušavam se sjetiti ikakvog dojma o toj skladbi, ali ne uspijevam), te kao primjer pre-inter i postludijske glazbe, jedna Tajna Dubravka Detonija.

Maštoviti Dobrowolny

Program Vjere (sve je to bilo utrpano u ciklus Riječ i glazba) predstavio je jedinu skladbu o kojoj se, barem što se prva dva koncerta tiče, može govoriti kao skladateljskom uratku s nešto mašte. Riječ je o kvartetu br. 2 sa sopranom (autor Miro Dobrowolny rođen je u Zagrebu, ali oduvijek živi u Njemačkoj), djelu nesporne inventivnosti, s jednom vrlo poetičnom intervencijom glasa u zvučno tkivo četiri gudačka instrumenta. Lijepi prilog ovoj izvedbi dala je sopranistica Tamara Folbinger. Skladba Evgenija Galperinea tu je odigrala samo ulogu programske dopune.

Spektakl s podijeljenim učinkom održan je dan kasnije (23. travnja) u velikoj dvorani Lisinski. U prvom dijelu skladateljica i pijanistica Sanja Drakulić, uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Paula MacAlindina, vrlo je temperamentno odsvirala svoju Oazu za glasovir i orkestar; mlađahni Daniel Detoni bio je pijanistički brilijantan u njemu posvećenoj skladbi Musica Daneliana za glasovir i orkestar, jednoj od mnogih koje mu je posvetio otac Dubravko Detoni, spretno napisanoj, mozaički sastavljenoj, ali ni upola tako maštovito kako su bile oblikovane sve verzije Danielova sna, te ...but all shall be well op. 10, Thomasa Adesa. Drugi dio koncerta pripao je mamut-kompoziciji Petera Maxwella Daviesa The Turn od the Tide, za simfonijski orkestar, instrumentalne dječje skupine i dječji zbor. Skladba obrađuje ekološku temu, a do njene je zagrebačke izvedbe došlo na temelju iskustva koja su od 1999. godine British Council i hrvatsko Ministarstvo prosvjete i športa stekli radeći u zajedničkim projektima unutar programa glazbenog obrazovanja. Za bijenalsku izvedbu osigurano je sudjelovanje instrumentalnih dječjih skupina pet osnovnih škola iz Zagreba i Varaždina, te devet dječjih zborova iz Zagreba, Osijeka i Slavonskoga Broda. Bilo je to veselo, bučno i neobvezno, no malčice ipak predugačko glazbeno događanje, s otprilike četiri stotine dječjih sudionika i otprilike tri puta više toliko njihovih najbližih (mama, tata, teta, braće i sestara) u gledalištu dvorane koja je sa svom uključenom znatiželjnom rodbinskom potporom malim izvođačima bila sasvim lijepo ispunjena. Atmosfera je bila razdragana, no kada se uzme u obzir da Biennale djeci, koja su došla iz drugih gradova sudjelovati u jednoj apostrofiranoj bijenalskoj produkciji (dobro, nije to baš bila ona u znaku Sna, Vjere, Istine i Ljubavi, ali ipak), nije uspio platiti ni troškove puta, onda razloga za razdraganost ipak ima nešto manje. Netko može reći da te stvari i nisu baš važne, da Biennale nema samo naličje, nego i lice. Može biti. No meni se čini da mu je naličje mnogo markantnije!