Bez jače subverzije

Bez jače subverzije

Radićeva je vizura odveć u ravnini sa svijetom Holdinga, i to na početku novoga tisućljeća u kojem se u Hrvatskoj još pije loše vino, ali kojem je zbog sveopće dekadencije, rasapa normi i poraza nade (a nakon Mikea Leigha, Frearsa ili Almodovara) primjerenija jača subverzija, u krajnjem slučaju transgresija

Nakon umjetnički ne osobito plodna desetljeća (korektne Luke i prijeporne poslijeratne drame Anđele moj dragi!), te kontroverzi i dubioza što ih je izazvalo vođenje Dramskog programa HTV-a, redatelj Tomislav Radić relativno se uspješno vratio igranom filmu i, što je najvažnije, onome što mu je u dramskom stvaralaštvu najbliže. Izbor žanra komedije u slučaju Holdinga, nije stvar kalkulantske prilagodbe svojevrsnom domaćem kinotrendu. Prije bi se moglo govoriti o Radićevu iskonskom, ali suspendiranom autorskom usmjerenju, doduše još neiživljenu na celuloidu, pogotovo zna li se da su se njegova kazališna uprizorenja komediografskih tekstova svojedobno zadržavala na uglednim domaćim pozornicama godinama (primjerice, Goldonijeva Kafeterija), te prolazila bolje i od najavangardnijeg dijela njegova ukupnog opusa, poput filma Živa istina. Radić je k tome sklon reagiranju na podražaje aktualnog, svakodnevnog, običnog, intimističkog, premda će se odlučiti za onu konfiguraciju stvarnosti i onaj komički registar koji je za status quo, ma što on tvorio i značio, najbezbolniji.

Scenaristička konstrukcija Holdinga s inicijalnim poticajem mladog pera Ognjena Sviličića u tom smislu čvrsto pridržava zrcalo postkomunističkom (i malograđanskom) mentalitetu: etici zarađivanja na brzu ruku i mešetarskom dovijanju biznisu s prepoznatljivim lokalnoetničkim (bolje rečeno, balkanskim) crtama. Novokomponirani menedžeri, crnoburzaški mešetari i reketari svijet su kojem se mladi lovac na lovu Miroslav (Igor Mešin) ne snalazi baš najbolje, pa mu prirodno pripada uloga rođenog pehista i komičnog šeprtlje. Kada se makrosvijet biznisa zaplete s mikrosvijetom — obiteljskim vezama, građe je dostatno za pristojan zaplet i obiteljsku gužvu, u kojoj, na pragu novoga tisućljeća (simbolički i možda ironijski prisutnog u motivu /lošeg/ vina s etiketom Millennium kojom bezuspješno trguje protagonist) vladaju i (pred)moderni mehanizmi kooperacije. Junak traži pomoć od sestre (Dubravka Ostojić), izbezumljena sestra potajno se utječe muževu (Ljubomir Kerekeš) bankovnom računu i emocionalnoj naklonosti bivšeg dečka — estradnog menedžera Žabe (Draško Zidar), taj stvar rješava preko profesionalnih utjerivača dugova (cameo uloge Dinka i Mladena Čuture), itd. itd...

Složena geometrija intrige

Put do rješenja u Radićevu/Sviličićevu scenariju, srećom, nije jednosmjerna cesta na tragu takozvanog high concepta, nego složena geometrija intrige u koju se uvlači niz podrukavaca, pobočnih situacija i epizodista uzajamno povezanih manjim ili većim osobnim motivima i interesima. Vrijednost Radićeve komedije, koja je u nekim naznakama potencijalno melodramatska, izranja iz te bogate motivacijske petlje, potentne izloženosti pojedinih likova raznorodnim pritiscima (oni Ostojićeve i Zidara u tom su pogledu čak i superiorniji protagonističkom združivanju Mešina s budućom mu mladenkom Mirtom Zečević), komičkom paralelizmu različitih situacija i pozadinskom režijsko–scenarističkom razgibavanju sekvenci u kojem će epizodisti (izvrsne Suzana Nikolić kao skorojevićka Žabina supruga i Žuža Ergeny kao brižna dalmatinska nona, primjerice) dobiti priliku da svojim temperamentom, manijama i slabostima, ili pak nezavidnim statusom (skupina kurdskih izbjeglica) komički zamrse i razigraju film. Pritom će Holding u pojedine fragmente/sekvence uliti stanovitu dozu (anarhičnog) nereda sitcoma, dok će se češće poslužiti verbalno-konverzacijskim duelima, ponegdje i previše opterećenim potrebom razjašnjavanja događaja, motiva i gabule u kojoj se nalaze likovi. Nakon takva zapleta, rasplet (o kojem je nepristojno pisati) dolazi prilično mehanički, kao u vicu o tome kako se obogatio Rockefeller, dakako, prema receptu s domaćim sastojcima.

Bez jače subverzije

Radićev/Sviličićev projekt po mnogim svojim scenarističkim sastavnicama, domišljatim redateljskim potezima i vrsnim glumačkim prinosima daleko je superiorniji čak i najrazglašenijim novijim hrvatskim komedijama, što s obzirom na redateljevo iskustvo i minuli rad u kazalištu nimalo ne čudi. Ono što njegovu filmu ipak nedostaje to je ili čvršće (golikovski emotivno, pa i melodramatsko) prianjanje uz likove ili pak veći odmak od normi koje vladaju odzrcaljenim svijetom. Drugim riječima, Radićeva je vizura odveć u ravnini sa svijetom Holdinga (ma kako zemljopisno ograđenim i izoliranim), i to na početku novoga tisućljeća u kojem se u Hrvatskoj još pije loše vino, ali kojem je zbog sveopće dekadencije, rasapa normi i poraza nade (a nakon Mikea Leigha, Frearsa ili Almodovara) primjerenija jača subverzija, u krajnjem slučaju transgresija.

Diana Nenadić