Bečki putopisni listić

Moj zadnji boravak u Beču nije bio studijski. (Bečki listići već su tako daleko od mene.) Nije bio ni turistički. Nije bio ni reminiscencija bračnoga putovanja prije više od 30 godina. Bio je bolnički. No u taj tjeskobni boravak pun očekivanja i neizvjesnosti uvuklo se nešto što nisam otkrila nikad prije. Nisam tražila, pa sam možda baš zato i našla. Schubertovu rodnu kuću. U Nussdorferstr. na starom broju 72 (danas bi bio 54). »Moji tramvaji« br. 37 i 38 — koji su me vozili »kući« — imaju stanicu u blizini kuće na kojoj je izbočena ploča slična obodu carskoga šešira, a vije se i austrijska zastava, znak da je kuća povijesni i kulturni spomenik. Kad bih se navečer vraćala iz bolnice, uvijek je bilo mirno i tiho. Poslije 18 sati sve je zatvoreno. Tako sam se jedne večeri susrela sa Schubertovom rodnom kućom.

U Muzičkoj enciklopediji Leksikografskog zavoda iz (davne) 1963. piše da je Franz Peter Schubert rođen 31. siječnja 1797. u Lichtenthalu pokraj Beča. Ima i slika te kuće — dugačke jednokatnice s balkonom u sredini. Iznenadila sam se kad sam je vidjela. Tu sliku, mislim. Jer ona nipošto ne odgovara kući koju Bečani (valjda oni znaju!) pokazuju kao Schubertovu rodnu kuću. I ta je kuća jednokatnica, ali nije tako dugačka i nema na njoj nikakva balkona. Široka polukružna drvena vrata (kolni ulaz — ne parkiraj!) otvarala su se kada su u dvorište ulazila ili iz njega izlazila kola. Za ulaz/izlaz pješaka otvarala su se u njima manja vrata na starinsku škljocavu bravu s tankom željeznom kvakom. Otvaram ih sa strahopoštovanjem i ulazim u prostrano ograđeno dvorište. Drveni balkon — ganjak — duž triju strana zgrade. U pojedine sobe ulazi se ravno s ganjka. (Kao nekoć u našoj kući u Tkalčićevoj.) Nema kupaonice. Nema komfora. U kutu ganjka otvoreno ognjište. Nema pretjerana grijanja. Franz je dvanaesto dijete u obitelji učitelja Franza Theodora Schuberta, podrijetlom iz Moravske. Uz tolike ukućane — znači, nema ni svoga kutka. Nema ni mira. Danas bi se reklo — nema privatnosti. No nekada su mnoge velike obitelji znale živjeti strpljivo, skromno i sretno i u skučenim prilikama. Ljudi su se posjećivali, muziciralo se, razgovaralo, stariji su poučavali mlađe — tako je i Franz pouku u sviranju violine dobio od oca, a s temeljima glasovirskog umijeća upoznao ga je brat Ignaz. Upravo je taj instrument brata Ignaza danas izložen u njihovoj kući-muzeju. Njegova klavijatura podsjeća na strastvena pušača — tanke tipke (manje od današnjih) zapravo su prsti žuti od nikotina. Više čembalo nego klavir. Na ravnim nogama, bez ukrasa.

Na tuđim klavirima

Schubert je skladao i svirao na raznim klavirima — najmanje na vlastitom. Jer ga nije ni imao. Prvi put se sastao sa svotom kojom je mogao kupiti klavir tek nekoliko mjeseci prije smrti. Ne nezasitnost i bijeda, nego nadarenost i bijeda. Također česta kombinacija. Nudio se kao učitelj — djeci bečkoga predgrađa; u dva navrata držao je »ljetnu školu glasovira« kćerima grofa Esterhazyja; 1816. natjecao se i za nastavnika glazbe na njemačkoj školi u Ljubljani. Molba mu je — kao, uostalom, i sve druge — odbijena (mnogi današnji mladi ne znaju kako u Schubertu imaju subrata u uzaludnom traženju zaposlenja, a i stalne adrese). Šteta. Za Ljubljanu, naravno. Da je bio primljen, mogla se podičiti spomen-pločom koja bi ušla u sve bedekere. Kao Joyce u Puli. No birokrati su oduvijek bili ljudi bez sluha. Glazbenoga pogotovo. Što mu je onda preostajalo nego da postane »slobodan umjetnik« (bez staža i socijalnoga osiguranja, čak i bez redovitog javljanja na burzu rada zbog ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja). Sve je lako kad si mlad — pa to ni Schuberta (koji je zapravo cijeli život i ostao mlad jer je umro sa 31 godinom) nije (u prvo vrijeme) obeshrabrilo ni slomilo. Intenzivno se druži s istomišljenicima (koji to nisu samo u pitanjima umjetnosti nego i politike). On, doduše, nije bio tako borben kao jedan Beethoven, ali je ipak bio oštar Metternichov kritičar. Njegovi »tulumi« — šubertijade — okupljali su u kućama imućnih prijatelja mnoštvo dama i gospode koji bi se natiskali oko klavira, a Schubert im je svirao. Katkada publika, katkada autori tekstova, a katkada i izvođači Schubertovih pjesama — Lieda — uz pratnju samoga rodonačelnika te vrste. U ciklusu pjesama Lijepa mlinarica (1823) sve još pršti od radosti — Dein ist mein Herz (ipak ne ganzes, jer to bi već bila, naravno, opereta). Izleti s prijateljima u bečku okolicu, u male gostionice omiljenoga Grinzinga. Schubert svira i kao pratnja plesu uz nasumce skupljene svirače Schrammelmusika. Svira za jelo i piće. Neupadljiv nezgrapan čovjek. Sanjar. Rastresen i nespretan. Glomazne cipele. Velika glava. Kovrčava kosa. Crveno lice. Širok nos. A na pola nosa tanke žičane naočale. Jedini Schubertov portret koji se pretiskuje u svim knjigama i leksikonima. Ali na njima se ne vidi detalj koji sam i ja uočila tek prilikom posjeta Schubertovoj kući. Te naočale malih ravnih stakala — izložene pod staklom — bile su bifokalne. Bile su za Schuberta (danas se kaže) znakovite. Jedno gledanje na daljinu — vedro, među brojnim ljudima — i drugo nablizu — u sve veću samoću, pa i bolest (u enciklopediji piše da je umro od trbušnog tifusa, što je možda eufemizam za nešto drugo), do nujnoga Zimskog putovanja (1827). Pjesme skladane u zadnjoj godini te samoće i tuge posmrtno će mu sabrati prijatelji u još jednu zbirku simbolična naslova — Labuđi pjev.

Nezahvalni Goethe

Cijeli Schubertov opus nastajao je u istom gradu u kojem je u isto vrijeme živio i veliki Beethoven. Pa premda ih danas povezuje i spomen-ploča na istoj crkvi Sv. Trojstva u Alserstrasse (odakle je krenuo Beethovenov sprovod do groblja na kojem počiva i Schubert), oni se nikada nisu susreli. Beethoven je vidio neke Schubertove skladbe i pohvalno se izrazio o njima. Jedan drugi velikan — Goethe — nije se pokazao (građanski) velikim. Schubert mu je u dva navrata (1816. — u mladenačkoj dobi — i 1825, tri godine prije svoje smrti) poslao nekoliko solo-pjesama koje je komponirao na Goetheove stihove, ali mu Goethe nije ni odgovorio, a kamoli zahvalio. Visoka politička funkcija (tajni savjetnik) i osnovna građanska pristojnost, eto, već stoljećima ne idu baš ruku pod ruku.

Danas je teško zamisliti da je skladatelj — čije popijevke ljudi pjevaju misleći da su narodne, bez autora — za života bio široj javnosti gotovo nepoznat. Teško je zamisliti i bilo koji koncert Lieda bez Schubertovih pjesama. Čime bi se proslavili toliki svjetski poznati koncertni pjevači ako ne upravo interpretacijama Schubertovih pjesama?! A Schubertu je za života priređen jedan jedini koncert na kojem su se izvodila njegova djela — onaj u Beču 26. ožujka 1828, nepunih osam mjeseci prije smrti. Sluteći smrt, stvarao je grozničavom brzinom. Popisano je njegovih 998 kompozicija, no točan broj teško će se saznati, jer je Schubert svoja djela nesebično poklanjao prijateljima, često bi na njih zaboravio, pa su se tako mnoga i izgubila. Vjerojatno zauvijek.

A nedaleki Grinzing? Je li što ostalo od staroga Grinzinga? Večernja vožnja tramvajem 38 do zadnje stanice. Puste ulice. Iz jednoga dvorišta čuje se, doduše, Schrammelmusik. Ali nema gostiju. Nije (još) sezona. Samo predviđena mjesta za parkiranje turističkih autobusa. Nema ljudi. Bečana, bojim, neće ni biti. Beč bez Bečana, Prag bez Pražana... Danak masovnom turizmu. Sve je »ekipirano« za neke druge ljude. Nudi se ono što »ide«. Zakon ponude i potražnje. Usred ljupkoga trga s crkvom (s mrkog tornja bat broji pospan sat), kao i na tolikim drugim mjestima u gradu, netipčni stanovnici Beča prodaju suchi, falafel, giros, kebab i ostala za Beč netipična jela s istoka — Bliskoga i Dalekoga Drang nach Westen. Lieber Franz, ovamo se danas dolazi organizirano, u paketu. Tu se više ne svira ad hoc. Tu više nema mjesta za tvoju opjevanu lipu (Tu miir ćeš naaći svoj!) Ne, tu više nitko neće naći nikakav mir. (Željeznicu guta već daljina.)

Nives Opačić