Barem jedan vic

Barem jedan vic

Speaking with the Angel, Nick Hornby (urednik), Penguin Books, 2000.

Nick Hornby (High Fidelity, About a Boy) urednik je zbirke dvanaest sasvim novih priča, fiktivnih monologa koje je zbirci darovalo dvanaest trenutno najuspješnijih, uglavnom britanskih, autora.

Hornby je zbirku uredio kako bi pomogao školi Treehouse za autističnu djecu — Hornbyjev je sin Daniel također autističan — pa tako po jedna funta od svakog prodanog primjerka Speaking with the Angel ide u financiranje zaklade koja vodi školu. Kako je Hornby sam ispričao, rad na knjizi počeo je tako da se obratio nekolicini autora, koji doduše nisu htjeli sudjelovati u projektu, ali su zato poslali velikodušne priloge za Treehouse. Ipak, Hornbyjeva nada da knjigu možda uopće neće ni trebati napraviti izjalovila se, te je na sreću zbirka ipak izašla. Tako je stvoren pravi Tko je tko? trenutne britanske mlade scene, a, kako Hornby navodi u uvodu, tako se knjiga treba i čitati — knjigu kupiti radi užitka čitanja, a dobro djelo shvatiti kao pozitivan nusproizvod, a ne obrnuto.

Prvo lice psa

Zbirku otvara satirični PMQ Roberta Harrisa, monolog britanskoga premijera koji pred parlamentom opravdava incident u kojemu je pobjegao tjelohraniteljima kroz prozorčić javnog WC-a, upoznao maloljetnicu s kojom se cijelu noć vozio gradom i na kraju fizički napao svoga najžešćeg novinarskog protivnika. Na čitateljima je da procijene vjerodostojnost političarskih isprika. Giles Smith briljira u Last Requests, bizarnom monologu kuharice posljednjih obroka osuđenika na smrt, dok je Irvine Welsh, autor Trainspottinga, u Catholic Guilt opisao škotskoga razbijača koji mržnjom prema homoseksualcima potiskuje vlastite sklonosti, otkrivene u seksualnom činu sa sestrom blizankom najboljega prijatelja.

Izvrstan je i Roddy Doyle, koji u The Slave riječ daje ocu obitelji, shrvanu krizom srednjih godina. Otac dvoje odrasle djece i zakasnjeloga dojenčeta izgubit će ravnotežu zbog bojazni i nesigurnosti, ali i ponovo otkriti ljubav prema vlastitoj ženi, kao i radosti srednje dobi. Protiv ozbiljnosti pripovjedačeve situacije govori jedino priroda događaja koji je doveo do artikuliranja tih ključnih saznanja — pronalazak uginulog štakora u kuhinji.

Tu je i Helen Fielding, koja je u Luckybitch, naravno, opet ponudila svoju Bridget Jones, ovaj put ipak u ostarjeloj verziji. Kada bivša zavodnica i vjerojatno alkoholičarka pada u kupaonici apartmana u staračkom domu, još je opsjednuta dizajnerskim markama, muškarcima i seksom, a zanimljivo je da se u knjizi pojavljuje i prva objavljena priča jedne od opsesija Bridget Jones, britanskog glumca Colina Firtha. U uspješnom prvencu, Department of Nothing, on stvara monolog dječaka koji u iskustvu bakine smrti otkriva da će jednoga dana postati pisac.

Jedna od najzanimljivijih priča je Davea Eggersa (A Heartbreaking Work of Staggering Genius), koji očigledno ima slabost prema dugim naslovima, pa se ova zove After I Was Thrown in the River and Before I Drowned, a ispričana je u prvom licu psa, najbržega psa u kvartu, koji nam se čak javlja i poslije smrti, opisujući pseći raj u koji je došao nakon što se utopio.

Sam Hornby ponudio je jednu od najboljih priča zbirke, Nipple Jesus, reminiscenciju na neke od umjetničkih skandala koji su primjerice prošle godine potresali Britaniju. Iznimno duhovito Hornbyjev pripovjedač, snagator koji u galeriji čuva sliku Isusa napravljenu samo od fotografija ženskih grudi izrezanih iz pornočasopisa, priča priču o modernoj umjetnosti i smislu provokacije, ali ponajviše o toleranciji.

Zadie Smith, Melissa Banks, Patrick Marber i John O'Farrell upotpunjuju popis autora kojima je, prema Hornbyjevim riječima, zajedničko da »imaju barem jedan vic u svome pisanju«, stvarajući kvalitativno prilično ujednačenu, ali ipak raznorodnu i provokativnu zbirku.

Iva Krtalić-Muiesan