Akcenti

Jezik. Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, godište 48., br. 1, Zagreb, veljača 2001.

U veljači je izašao prvi ovogodišnji broj časopisa Jezik. Iako su u posljednje vrijeme u središtu jezičnih raspravljanja pravopisna pitanja, Jezik nas je zasad poštedio pravopisne tematike.

U novi broj uvodi nas članak Vladimira Horvata Četiri stoljeća od početka visokoškolske nastave hrvatskoga jezika, više kulturološkoga, a manje uskolingvističkoga značaja. Druga dva znanstvena priloga bave se standardološkim pitanjima i to — akcentološkim, Razlikovna prozodija Ive Škarića, i nazivoslovnim, Može li »osoba« umjesto »lica« biti glagolska kategorija? Sande Ham. U rubrici Osvrti može se pročitati recenzija Petra Bašića Religijsko u Hrvatskom jezičnom savjetniku te dva članka potaknuta istim savjetnikom: Odgovor na članak S. Babića »Polovica ili polovina kao pitanje« Lane Hudeček, Milice Mihaljević i Luke Vukojevića te Još malo o »polovici« i »polovini« Stjepana Babića.

Zbog zanimljive, a uglavnom zapostavljane naglasne tematike, ovaj put ćemo se nešto više osvrnuti na članak Razlikovna prozodija. Na samom početku autor pita (retorički, naravno) nalazi li se uistinu hrvatska Toskana u »tankom dijelu koji od sjevera prema jugu ide od krajnjeg zapada Srbije do istočne Hercegovine i susjednog dijela Crne Gore, tamo gdje nema nijednog autohtonog Hrvata«, a gdje je »nađen i uzet jezik koji su opisali i razvili V. S. Karadžić i Đ . Daničić i koji su nazvali srpskim jezikom, a koji je potom bio deklarirano i stvarno polazište T. Maretiću za opis i propis hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika«? Dakako, autor se ne zaustavlja na ovom povijesnom odsječku, glavnome uporištu podmetanju da su Hrvati književni jezik dobili od Srba, koje se može — pa i u najnovije doba — čuti upravo od samoprozvanih 'donatora', već razgovijetno iznosi i preostale činjenice: »Naravno, onaj stvarni književni jezik bio je nešto drukčiji i znatno dorađeniji od toga. U govornom ostvarenju, napose u prozodiji, imao je jednu zapadnoštokavsku nijansu, koja ga je sitno, ali znakovito razlikovala od 'klasičnoga'. Ta zapadna nijansa (...) nikla je na novoštokavskoj podlozi srednje i zapadne Bosne i Hercegovine te u štokavskim područjima Hrvatske, jekavske i ikavske, i to u govoru Hrvata, Srba i Muslimana-Bošnjaka.« Autor ide i korak dalje i time okončava pogled u jezičnu povijest i u razloge današnjoj naglasnoj slici hrvatskoga jezičnoga standarda: »Ta zapadnoštokavska 'usta' u površnom slušanju jedva da se i razlikuju od onih 'toskanskih' ('istočnohercegovačkih', nap. S. M.) i posve je sigurno da ne mogu u sebi imati sve što govorno može i želi jedan Zagreb, jedan Split, Rijeka, Osijek... Zadatak koji je stoga pred mnogima od nas jest opisivanje upravo onog sloja svehrvatskoga koji nastaje od govorljivosti jezika.« Upravo na 'govorljivosti jezika' već desetljećima marljivo radi autor članka te i u ovome radu iznosi rezultate istraživanja. Kako bi došao do relevantne građe za upravo objavljeno promišljanje, propitao je skupinu od 78 studenata koji su procijenili i potom na ljestvici sa sedam kategorija označili doživljavaju li odabrane naglasne primjere tipičnima za srpski jezik, što je na ljestvici trebalo označiti približavanjem broju jedan, ili za hrvatski, što su trebali označiti približavanjem broju sedam. Broj četiri značio je da su ispitanici potpuno neodlučni, odnosno da se srpsko i hrvatsko naglašavanje po njihovu sudu ne razlikuje. Podatci o podrijetlu ispitanika, o podrijetlu njihovih roditelja te mjestu dugotrajnijega boravka govore o ravnomjernoj zastupljenosti svih krajeva Hrvatske. A rezultati su sljedeći: naglasni lik mene dobio je prosječnu ocjenu 3,30, a mXne 5,92; izíći 2,18 — ězoći 3,58 (autor napominje da je posljednji navedeni lik također ostao na srpskoj strani ljestvice, jer je manje poznat u odnosu na uobičajeno izaći); vcće 4,79, a voće 3,32. Istraživanje potvrđuje da izvorni hrvatski govornici prihvaćaju i one kratkosilazne naglaske koje suvremena norma ne prihvaća, »i to ne samo čak, nego pogotovu na nepočetnom slogu«: preskcčiti 5,51 — preskňčiti 5,00. Do najveće polarizacije pri ocjenjivanju došlo je u naglašavanju imena zemalja na -ija, prebacivanju/neprebacivanju silaznih naglasaka za jedan slog prema početku riječi u nekim posuđenicama, skraćivanju dugoga slogotvornoga r te redukciji/neredukciji padežnoga naglasnog varijabiliteta: ĚtHlija 3,27 — ItBlija 5, 49; JugňslHvija 2,22 — JugoslBvija 5,43; SlňvZnija 3,74 — SlovRnija 5,53; DŕlmHcija 4,23 — DalmBcija 5,73; parlŕment 2,51 — parlamXnt 6,50; ambŕsHdor 2,18 — ambasBdor 5,36; t#g 3,92 — tÉg 5,77; p#vo 2,79 — pCvi 5,77; u vrtíću 1,48 — u vCtiću 6,06; u kotáru 2,56 — u kctaru 5,97. Riječ Dalmacija označena je hrvatski prihvatljivom u obje naglasne inačice, dok su izrazito srpskima označeni naglasni likovi u vrtíću, ambŕsHdor, JugňslHvija, parlŕment, u kotáru i dr.

Bit će zanimljivo pratiti daljnje radove o suvremenoj hrvatskoj naglasnoj normi, koja, za razliku od pravopisa i drugih jezičnih 'aktualija', ne plijeni veliku medijsku pozornost, no svakodnevno je prisutna u javnom govorenju i suobraćanju.

»Strah od norme«, nesigurnost pri jezičnom izražavanju — vjerne pratiteljice hrvatske jezične stvarnosti — trebale bi biti jasan signal struci da, osim što prstom upire u 'neukog' govornika, posumnja i na otuđenost norme od tog govornika. Svakodnevni smo, naime, svjedoci da mnogi govornici hrvatskoga jezika, i to izvorni, izgovaraju ono (i onako!) što (kako) nikada ne bi izgovorili da nisu potaknuti strahom da će 'pogrešno reći'. Možda je i to znak da bi norma, osobito ona koja se odnosi na najsuptilniji jezični sloj — prozodijski, morala više nego dosad voditi računa o 'govorljivosti jezika'. Pritom se, naravno, uvijek postavlja pitanje sustava, odnosno koliko će promjena u jednome normativnom dijelu uzrokovati promjene u ostalima. Sva ta pitanja vrijedi razmatrati i stoga smo se s ovolikom pozornošću i osvrnuli na rad Razlikovna prozodija. Dok se ne pronađu rješenja koja će biti potpuna i općeprihvatljiva: i jezično i sociološki i nacionalno, nadamo se još kojemu akcentološkom prilogu i na stranicama Jezika.

Snježana Mostarkić