Tenk u voznom stanju

Tenk u voznom stanju

Ivan Slamnig, Ranjeni tenk, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Prošlo je već više od deset godina otkako je Ivan Slamnig posljednji put objavio zbirku pjesama. To se razdoblje zacijelo činilo još i duljim svakom čitatelju koji voli njegovu poeziju, jer čitatelj je svagda nestrpljivo čekao nove Slamnigove knjige.

Čekao ih je pak nestrpljivo zato što one nikada ne razočaravaju. Jer, uvijek, neizostavno, imaju veliku kvalitetu koja u poeziji baš i nije česta: zanimljive su, pa čak i zabavne.

Zašto su pak Slamnigove pjesme čitatelju zanimljive? Rekao bih da za to postoje dva temeljna razloga.

Prvo, zanimljiv je njihov prosede. Redovito su zaokupljene kakvim neobičnim motivom koji prije nije uočen, pa oko njega — složenim sustavom raščlambe i uopćavanja — grade poetsku strukturu. Za tu je strukturu opet karakteristično da je najčešće zasnovana na poenti, na iznenađenju koje cijeli do tada iznijeti sadržaj stavlja u novo svjetlo, a recipijentu nudi uvid u skrivene slojeve stvari i pojava. Ako se tome još doda i gotovo obavezni sastojak Slamnigovih pjesama, a to je humor (pa su humoristični i oni njegovi sastavci koji govore o gorčini i porazu, ti možda i najviše), bit će jasno da se njegove zbirke čitaju s uživanjem i višekratno.

Drugo, Slamnigova poezija zadržava čitateljevu pažnju i svojim neprestanim obnavljanjem. Koliko god da je pjesnik već na samim svojim počecima (koje lijepo nudi na uvid zbirka Analecta iz 1971) pokazivao vrlo širok raspon interesa i veliku sklonost eksperimentu, ipak se može uočiti da svaka njegova zbirka donosi nešto novo. Iz knjige u knjigu, Slamnig je osvajao nove prostore i na tematskom i na formalnom planu, pa su ga jednom zaokupljali motivi iz tradicije, drugi put razni oblici vezanog stiha, pa europske teme, pa tonski stih. Uvijek je zanimljivo vidjeti na koji će se način Slamnig ovoga puta obnoviti.

Obnovio se i u ovoj knjizi. Koliko god da je zbirka Ranjeni tenk opsegom nevelika, u njoj se ipak našlo mjesta za obje karakteristične crte Slamnigove poezije: i za kontinuitet i za inovaciju.

Talijani i Francuzi moji druzi

To je pak vidljivo i na razini motiva i na razini izraza. U ovoj knjizi ima sastavaka koji se bave sličnim sadržajima kao i pjesme iz prethodnih zbirki, ali ima i takvih koji znače pravi tematski zaokret. Isto je i s izrazom: i tu prepoznajemo odjeke starijih Slamnigovih iskustava, ali i sasvim nove putove. Te su dvije osobine za ovu zbirku najvažnije, pa ih treba pobliže promotriti.

Najprije o izrazu. Njega je najlakše prikazati promatrajući Slamnigov stih i pjesničke oblike koje on rabi. Naći ćemo i u ovoj zbirci eksperimente s raznim formama preuzetim iz drugih opusa i drugih tradicija, kao što se to događalo u Analecti: u Ranjenom se tenku, među ostalim, iskušavaju mogućnosti muške rime, pa se u tu svrhu uvode i dijalektalni izrazi. Naći ćemo tu, nadalje, slobodne stihove kakve je Slamnig stvarao u vrijeme Aleje poslije svečanosti, pa možda i nije čudo što je na taj način napisan i tekst koji se zove Aleja mramornih lavova. Naći ćemo, napokon, i onu vrstu končetoznih pjesama kakve je autor stao pisati još od Naronske sieste, a doveo ih do savršenstva u zbirkama Sed scholae (1987). Relativno naopako (1987) i Tajna (1988). Obično se one sastoje od samo dvije ili tri rimovane strofe u kratkim stihovima i s nepravilnom rimom, a završavaju vrlo efektnom poentom. Tako je ovdje s pjesmom Blagodat manjine:

O da sam katolik u Oslu,

to bi mi pomoglo u poslu,

jer svi Talijani i Francuzi

bili bi ondje moji druzi.

O da sam gdje sam bar Musliman,

bio bih svugdje znan i štiman,

jer svi bi zagrebački Turci

svojemu stajali pri ruci.

Il da sam Žid il ortodoksan,

ja ne bih bio lako zboksan.

Al ja sam svoj i među svojim,

sam sa samim, ja se bojim.

Ali, uočavamo u ovoj zbirci i bitnu formalnu inovaciju: Slamniga su privukli antički stihovi, heksametar i pentametar (koji skupa daju elegijski distih), pa je napisao nekoliko tekstova u tom obliku. Privukla ga je, rekao bih, ta forma manje kao mogućnost da se u čitateljsko sjećanje dozove klasično nasljeđe, a važnija mu je bila osobita sintaksa koju ti stihovi nalažu i ozbiljnost koju oni sa sobom nose. U drugu ruku, pojavljuju se ovdje i dva haikua, što je također novost u Slamnigovu opusu. Citiram onaj pod naslovom Ljeto:

Sunce sjene mi

pet. Sunce zađe sada

imamo samo dva.

Muškarci su žene i vice versa

Slično je i s motivima: i tu se uočava i kontinuitet i inovacija. Od starijih motiva, treba zapaziti tri vrste. Jedno je tema muško-ženskih odnosa, u kojima Slamnig prepoznaje temeljnu ljudsku situaciju, ali i paradokse suvremenoga društva, kao u pjesmama Puži i Što više gledam, to više vidim. U u toj drugoj se, na primjer, na efektan način pokazuje kako su u naše doba žene preuzele nekadašnju ulogu muškaraca, dok su muškarci postali poput žena. Drugo su motivi iz svakodnevice, koji također u pjesnika zadobivaju simboličku težinu: naslovna pjesma, npr., govori o skladištu staroga željeza, ali se na tom skladištu uočavaju samo razne marke isluženih tenkova (sa svim onim što su oni značili u povijesti 20. stoljeća), a sve je to izrečeno u prvom licu, kao monolog jednoga od oklopnjaka. Treće su motivi društvene zajednice i njezina mjesta u povijesti: i ovdje, kao i u prethodnim zbirkama, Slamnig nudi osvrte na tradiciju i nacionalnu sudbinu, suzbijajući tako patetiku, koja je — kao što se znade — jedna od temeljnih crta hrvatskoga narodnog karaktera. Tako biva u pjesmi Brodeto i kravata:

Neki dan dok sam smireno

griskao Albert kekse,

ustanovih da mi to što sam Hrvat

nabija komplekse.

Što su Hrvati dali svijetu

da mi je samo znati?

Topi se, Hrvo, u brodetu,

visi o kravati.

Frulica, pa orgulje

Ali, tim donekle poznatim motivima (koji, međutim, bivaju zahvaćeni s potpuno nove strane) pridružuje se i jedan novi: to su pjesme o Zemlji, te o njezinoj sposobnosti da komunicira s ljudima. U tim se tekstovima javljaju dvije karakteristike koje prije nisu bile tipične za Slamniga. Prvo, glavni je interes usmjeren na prirodne fenomene, a ne na društvene, kao što je to inače bio slučaj. Drugo, temeljni ton nije skercozan, nego ozbiljan i dostojanstven. Nije u tom smislu nimalo čudno što se upravo u tim pjesmama pojavljuje prije spomenuti elegijski distih, jer on i jest primjeren tako ozbiljnoj temi. Figurativno rečeno, ako je prije pjesnik svirao na frulici, sad se latio orgulja, koliko god da i sad — ako se bolje pogleda — u pozadini paluca plamičak lagane ironije. Evo, za ilustraciju, pjesme Zemlja I., s podnaslovom Seattle:

Prodat ne mogu to što mojim posjedom nije

prodat ne mogu tlo, kojemu pripadam sam.

Reče bijelcu Seattle, Suquamisha mudri poglavar.

Prodat ne mogu tlo, kojim luta bizón.

Zemlja je moja mati, to već predobro znadem.

Kako je mogao znat da mu je zemlja mat.

To mu je ona rekla, jer znade govoriti zemlja,

govori zemlja to znam, jer i sam je dobro čuh.

Netom citirana pjesma — kao i druga, njoj komplementarna — govore o Zemlji kao o živom biću, i o njezinoj obnoviteljskoj moći. Slobodno se može kazati da slična svojstva ima i Slamnigova poezija. Kao što je Zemlja svagda ista, a uvijek nova, tako i to pjesništvo od zbirke do zbirke ostvaruje kontinuitet, i stalno donosi inovacije. Koje je značenje jednoga, a koje drugoga, jasno je. Kontinuitetom Slamnigova poezija potvrđuje vjernost vlastitoj naravi, svoj identitet. Inovacijom ona svjedoči o svojoj živosti, mobilnosti, o svom aktivnom odnosu prema svijetu. Zato bi se i moglo kazati — pomalo slamnigovski — kako u njoj postoji kontinuitet inovacije.

A to i jest razlog što čitatelji vole Slamniga i nestrpljivo čekaju njegove knjige. Sad su i dočekali, jer i ovdje će prepoznati svojega omiljenog pisca. Jest da su čekali dugo, ali je i vrijedilo čekati.

Pavao Pavličić