Teatrovizija

Je li moguće stvoriti bastardni umjetnički oblik u kojem bi se spojile televizijske i kazališne umjetničke kvalitete i stvorile novu sintezu i novu vrijednost?

Uz prijenosničku i posredničku funkciju, prikazivački mediji mogu imati i manji ili veći umjetnički naboj. Paradoks je u tome da, što je medij moćniji, njegova umjetnička funkcija opada, a prijenosnička raste. Medijski vrlo ograničeno kazalište ima gotovo isključivo umjetničku funkciju. Moćna televizija svodi se sve više, uz rijetke izuzetke, na svoju temeljnu ulogu prijenosnika poruka i obavijesti.

Zapravo, i u tom umjetničkom segmentu televizije prijenosnička funkcija miješa se s umjetničkom. Taj segment najčešće se naziva dramskim programom ili umjetničkom produkcijom. On je konglomerat mnogih oblika medijskog izražavanja i žanrovskih oblika. U njegovu domenu spadaju i mnogi vrlo jednostavni prijenosnički zadaci (ako ih televizijske kuće uopće takvima osjećaju): izravni prijenosi raznih umjetničkih događanja, od koncerata, recitala do kazališnih predstava, ili njihovi snimci.

Dramska produkcija vrlo je raznorodna i u svojim umjetničkim zadacima. Ona je prije svega usmjerena na obogaćivanje televizijskog programa igranim programom, a on je vrlo raznolik. Televizija je razvila svoje specifične žanrove, usmjerene prije svega na zabavu, pa tek onda na umjetnost. To su naročito serije koje su njihova medijska specifičnost. U njima se naročito može raspravljati o umjetničkoj kvaliteti. Razne sapunice i trakavice od nekoliko tisuća nastavaka tu kvalitetu i ne mogu imati, ali u krajnjoj liniji i one su umjetnička ostvarenja.

Televizija neke kazališne i filmske žanrove podređuje svojim medijskim specifičnostima. Od kazališta je preuzela televizijsku dramu. Filmovi koji se snimaju za televiziju imaju u svojim produkcijskim i formalnim zahtjevnostima neke specifičnosti koje ih razlikuju od kinematografije koja radi za prikazivanje filmova u kinima i kasniju videoeksploataciju, te — možda i za emitiranje na televiziji. Zadatosti žanrova često se zbog toga prilagođavaju raznolikim mogućnostima prikazivanja, vodeći računa o medijskim specifičnostima.

U kakvom su odnosu u tom pogledu televizija i kazalište? Snimanje i emitiranje kazališnih predstava bio je jedan od izazova u embrionalnoj fazi razvoja televizije. Danas sve više jenjava i u razvijenijem televizijskom svijetu gotovo da i ne postoji, osim kao mali segment ambicioznijih umjetničkih programa. Gotovo bi se moglo reći da je taj prijenosnički oblik ili usluga televizije kazalištu obrnuto razmjeran sa siromaštvom sredine i teatra — zahtjevi za snimanjem predstava utoliko su jači što je sredina oskudnija i medijski nerazvijenija.

Uz eventualnu širu popularizaciju uglavnom izigrane predstave, koja je kazalištu i umjetnicima mogla donijeti i neku dobit, u tom već povijesnom razdoblju javljala se i potreba koja doista nije imala umjetničkih, nego utilitarnih konotacija. Teatrološki, za budućnost, bilo je važno sačuvati videozapis vrijednih predstava kao prilično vjerodostojan oblik precizne informacije o njima.

U nas se tom zahtjevu pristupalo prilično olako. Televizija je snimala predstave za svoje potrebe. Nešto od toga je pohranila, nešto zbog nedostatka traka, kasnije prebrisala. (Svojedobno sam sa žaljenjem utvrdio da je tako prebrisana izvedba Paške robinje s Dubrovačkih ljetnih igara 1981, tada, a možda i danas, jedini videozapis o toj važnoj predstavi tradicionalnog pučkog teatra.) Da je nešto od starih predstava u televizijskim pohranama sačuvano, svjedoči serijal koji već prilično dugo ide na našoj televiziji — danas je dirljivo gledati neke od njih, poput velikog projekta dubrovačkog Kristofora Kolumba M. Krleže i utvrditi koliko vrijeme duhovno oštećuje čak i takve pomno rađene televizijske snimke.

Naši susjedi Slovenci bili su tada mnogo, ako ne pametniji, a ono svjesniji i sistematičniji od nas. Formirali su nacionalni program čuvanja zapisa kazališne baštine. U dramskom programu postojao je (i još uvijek postoji) urednik zadužen za praćenje kazališne produkcije. Već nekoliko desetljeća sve što je iole vrijedno stvoreno u slovenskom teatru, snimljeno je i pohranjeno, ne samo na televiziji, nego i u Kazališnom muzeju. Tim snimanjima pristupa se ambiciozno, zapisi su uglavnom vrlo vjerodostojni i omogućuju solidnu informaciju o svim bitnim elementima predstave.

Danas je taj teatrološki pritisak uglavnom u opadanju. Televizija više nema monopol nad tehničkom bazom. Velika većina kazališta ima mogućnosti da videom sačini barem radnu snimku i tako sačuva kakav-takav zapis o predstavi. Ipak, ambiciozniji pokušaji ipak se adresiraju na televiziju. Za njih je potrebno više novca, tehnike i ljudstva. Najčešće to ipak ostaju manje ili više korektni videozapisi vrijedni zbog svoje dokumentarnosti.

Čini se ipak da postoji i drugi put koji bi posjedovao neke značajnije umjetničke atribute. On bi se mogao svesti na pitanje: je li moguće stvoriti bastardni umjetnički oblik u kojem bi se spojile televizijske i kazališne umjetničke kvalitete i stvorile novu sintezu i novu vrijednost? Prvi put mi se ta misao javila kada sam, prije petnaestak godina, gledao, uvjetno rečeno, televizijski snimak čuvene predstave Slovenskog mladinskog gledališča Alisa u zemlji čuda Vita Taufera.

Televizijski realizator, zapravo autor bio je Jan Zakonjšek. Uočivši sjajno sve teatarske vrijednosti predstave, on je potpuno odustao od klasičnog televizijskog prenošenja. Rezultat je bio zapravo televizijski film koji je iskoristio izuzetne mogućnosti elektronske tehnike i, sačuvavši sve duhovne parametre predstave (uključujući i informaciju) stvorio zapravo novo televizijsko umjetničko djelo, kongenijalno predlošku. Film nije bio samo zapis o predstavi, nego antologijsko televizijsko umjetničko ostvarenje koje je dodalo nove umjetničke potencijale antologijskoj kazališnoj predstavi.

Otada sanjarim o teatroviziji kao novoj mogućnosti sinteze kazališta i televizije. Onkraj klasičnih, ne tako čestih, snimaka predstava, ona se pokatkad i dogodi, čak i kod nas. Pamtim jedan takav veliki trenutak. Bio je to tv-film o Držićevoj Hekubi, izvedenoj 1991. u ratom već ugroženom Dubrovniku. Nije to bio samo snimak predstave. Film je u sebe uključio atmosferu u kojoj se predstava izvodila, verbalni prosvjed protiv rata njezinih sudionika, ostvario je čudesnu sljubljenost Držićeva predloška, umjetničke interpretacije i stvarnosti koja ju je potvrđivala, i, naravno, nadrastala.

Nije čudno da je ta Hekuba osvojila veliko međunarodno priznanje — »Prix Roma«. Koliko mi je poznato, taj uspjeh više nismo ponovili. Ipak, u okrilju dramskog programa, marljivo pionirski djeluje urednica Maja Gregl, iza koje je u posljednjih nekoliko godina ostalo desetak sličnih projekata sljubljivanja kazališta i televizije, ne zadovoljavajući se samo vjernim prijenosom predstave, nego uključujući i atmosferu oko nje, a katkada čak i proces njezina nastajanja. Proračun joj je malen, broj ostvarenih projekata nedostatan da se zabilježi sve vrijedno u hrvatskom glumištu, ali upravo to bi mogla biti jezgra teatrovizijskog laboratorija koja bi istraživala nove mogućnosti sintetiziranja dva toliko različita, ali ipak u biti bliska prikazivačka medija.

Dalibor Foretić