Pravopisi i slovopisi u hrvatskoj povijesti

Slovopisi su zapravo neovisni o pravopisima. Pravopisi odlučuju što će se pisati, a slovopisi samo daju na raspolaganje sredstva kojima će se to napisati.

U prošlome sam prilogu najavio da ću izlaganje o postojećih sedam mogućih pravopisnih načela nadopuniti objašnjenjem u odnosu pravopisa i slovopisa (grafije). Slovopis nam kazuje kakve slovne mogućnosti ima pojedini jezik u svojem uobičajenom pisanju, to jest kakve jednoslovne, dvoslovne ili višeslovne grafeme posjeduje za prikazivanje vlastitih fonema. Tako primjerice za svoj fonem kakav mi i Česi i neki drugi Slaveni i Balti označujemo jednoslovnim grafemom š, Madžari imaju jednoslovni grafem s, Rumunji i Turci jednoslovni r, Englezi i Albanci dvoslovni grafem sh, Francuzi i Portugalci dvoslovni ch, Poljaci dvoslovni sz, Talijani dvoslovni sc ili troslovni sci, Nijemci troslovni grafem sch.

Slovopisi su zapravo neovisni o pravopisima. Pravopisi odlučuju što će se pisati, a slovopisi samo daju na raspolaganje sredstva kojima će se to napisati. Sami slovopisi mogu biti fonemski ili nefonemski. Fonemski su kada pojedini grafem, bio jednoslovan, dvoslovan ili višeslovan, uvijek predstavlja samo jedan te isti fonem i nikada nešto drugo, a nefonemski je u svakome drugom slučaju. Tu je bitno da i fonemski i nefonemski slovopis mogu podjednako dobro ili loše služiti različitim pravopisnim načelima.

U hrvatskome dopreporodnom pisanju prepletalo se fonološko i morfonološko pravopisno načelo, ali latinički je hrvatski slovopis bio uvijek nefonemski i tek se od druge polovice 18. stoljeća približio fonemskomu. U doba hrvatskoga narodnog preporoda dolazi do obrata: uvodi se po češkom uzoru novi, pretežno fonemski slovopis, a u pravopisu ilirci, slijedeći svoje slavenske ideale, uvode razne inačice morfonološkoga načela i one će se održati sve do posljednjega desetljeća XIX. stoljeća. Sve se te mogućnosti dadu prikazati u jednoj tablici, gdje će dvoslovima sh, zh biti prikazan nefonemski, a jednoslovima š, ž fonemski slovopis, oba primijenjena i u fonološkom i u morfonološkom pravopisu:

Pravopisno načelo Slovopis

Fonemski Nefonemski

Fonološko 1. težak, teška 2. tezhak, teshka

Morfonološko 3. težak, težka 4. tezhak, tezhka

Ta tablica pokazuje i nekoliko činjenica kojih prosječan naš intelektualac nije svjestan. Najvažnije je da se i nefonemskim slovopisom može ostvarivati fonološki pravopis. Tako je na tablici pod dva primjena nefonemskoga slovopisa po pravopisnome fonološkom načelu. Drugim riječima, u pravopisnom smislu broj dva je parnjak broju jedan, a ne broju četiri, s kojim ga veže samo slovopis (s brojem tri nema pak ništa zajedničko). Drugo što bi trebalo shvatiti jest da slovo u ovoj problematici nije jezikoslovni nego grafički, tiskarski termin. Na to se nadovezuje činjenica da dvoslovni grafemi ne moraju uvijek biti nefonemski. Ima u svijetu slovopisa u kojima slovo h ne postoji samostalno (nema glasa koji bi trebao predstavljati), i jedina mu je služba da uz c, s i slično tvori dvoslovne grafeme ch, sh, koji odgovaraju našima č, š, to jest, slovo h ima istu funkciju kao naša kvačica kod č, š. U našem primjeru pod dva nije takav i inače rijedak slučaj. Hrvatski jezik ima fonem /h/, koji označuje danas, a uglavnom i u prošlosti grafemom h, pa onda može doći i uz s. To jest, napisano nashi rashodi ne bismo ni u prošlosti čitali naši *rašodi nego naši rashodi. Zato je u tablici pod dva zaista primjer nefonemskoga slovopisa.

To onda znači kako ne samo da u nekim jezicima s fonemskim slovopisom prevladava morfonološki pravopis (kao primjerice u češkome) nego da i u nekim jezicima s nefonemskim slovopisom prevladava fonološki pravopis. Takav je primjerice talijnski jezik, iako se ta tvrdnja prosječnomu Hrvatu mora činiti čudnom. Tako Talijani pišu Giambattista, gdje izgovaraju fonem /m/, iako je u osnovnome morfemu /n/ (Giann-i od Giovanni). Isto tako, prijedložno-članski oblik alla piše se tako kako se i izgovara u stvarnosti, iako su osnovni morfemi a i la, pa bi se morfonološki i pisalo a la (po povijesnom bi načelu bilo ad la). Malo je talijanskih odstupanja od fonološkoga pravopisnoga načela (primjerice kad se piše cielo, cieco umjesto *celo, *ceco na 'nebo' i 'slijep').

U hrvatskome pravopisu već gotovo jedanaest desetljeća preteže fonološko načelo, a slovopis je pretežno fonemski, ali ima i nefonemskih elemenata. Slovni slijed ije služi i za jednosložni dugi jat (bijel, lijep) i za običan dvosložni slijed i + j + e (nijedan, piješ), slovni slijed dž služi i kao dvoslovni grafem dž za jedan glas i kao slijed dvaju glasova d + ž. Očito je da primjerice u izreci »nadžak-babe obično nadžive svoje muževe« slijed dž ima dvije različite glasovne vrijednosti. Slovni sljedovi lj i nj, izuzev složenice kao izvanjezični, u domaćim riječima nikada nemaju vrijednost l + j, n + j, ali u terminskim pozajmljenicama postoji i slijed n + j (injekcija, konjugacija i sl.). Postoje i neke nejasnoće sa slogotvornim glasom r: jednako naime pišemo -ortski u športski, gdje je r suglasnik, i u zelenortski, gdje je r samoglasnik.

Nakon svega što je u ovome prilogu izneseno može se izložiti i jedna kratka stvarna povijest hrvatskih pravopisa.

Dalibor Brozović