Odgovornost

Glavna odgovornost i neizostavni financijski rizik morali bi biti obvezni dio rada filmskih producenata, koji su do sada funkcionirali uglavnom tako da su u produkciju ušli tek onda kada su od ministarstva i televizije prikupili sav novac potreban za proizvodnju filma i vlastitu zaradu, te su samim činom dovršenja filma bili namireni i nisu odveć brinuli za njegovu sudbinu

Što će se snimati u Hrvatskoj i hoće li to biti dostatno za opstanak hrvatske kinematografije, pitanja su koja se aktualiziraju kada povjerenici za film obznane svoj izbor, pa tada i oni dolaze u središte pozornosti. Često se oglašuju autori koji smatraju da su tim odlukama nepravedno zakinuti, javljaju se dvojbe da li je doista napravljen najbolji izbor (o čemu je gotovo nemoguće suditi, jer osim povjerenika nitko nije vidio sve projekte koji su ponuđeni), raspravlja se da li bi objektivnija bila komisija ili pojedinac, a relativno se rijetko razmišlja o onome što se meni dugo činilo ključnim — kako onoga ili one koji su neki projekt izabrali učiniti odgovornim i za njegov razvitak i konačni rezultat, jer čini mi se da nema uspješnih kinematografija u zemljama u kojima nema odgovornosti, ali i rizika, i to financijski itekako znatnog.

Što se tiče odgovornosti (barem one moralne) zasigurno ju je lakše postići s jednim povjerenikom čije će se ime pojaviti na špici filma nego s komisijom, dok bi financijski efekt eventualnom ovisnošću njegova honorara o uspjehu filma bio tako malen da ne bi mogao igrati presudnu ulogu, a uz to ne treba smetnuti s uma da dobar projekt još nije jamstvo uspješnosti filma, jer kada bi tako bilo, onda bi se i u nas i u svijetu snimali samo vrlo dobri i odlični filmovi, a oni su nažalost tek malen dio svjetske kinematografije.

Proizvodnja filmova

Zato bi se i odgovornost i rizik trebali locirati tamo gdje se oni u većini kinematografija podrazumijevaju — u proizvodnju filma. U Hrvatskoj toga (osim svega nekoliko iznimaka djela snimljenih izvan postojećeg sustava financiranja) jednostavno nema. Naš film (posebice cjelovečernji igrani) nastaje tako da nakon povjerenikova izbora projekt dobije dio novca od ministarstva kulture, a drugi (često i veći) od HTV-a nekom vrstom automatizma bez ikakva utjecaja HTV-a na izbor, što je s jedne strane vjerojatno jedinstven slučaj u svijetu koproducenta, koji nema nikakav utjecaj na film koji radi, a s druge strane posebno apsurdno, jer je u posljednjih desetak godina vrijednost ostvarenja koje je vlastitim znatno manjim sredstvima proizvodio HTV (Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Da mi je biti morski pas, Blagajnica hoće ići na more) bila barem ravnopravna, a kod publike i znatno cjenjenija od na papiru uglednijega kinofilma.

Sufinanciranje bez suodlučivanja

Zato bi se odnos između kinematografije i HTV-a morao potpuno drukčije utemeljiti, i to tako da HTV ravnopravno s ministarstvom kulture (a u današnjim uvjetima to bi značilo urednik Dramskog programa HTV-a s povjerenikom za film) odlučuje o tome koji će se projekti snimati, dakako ukoliko HTV u svojoj sadašnjoj teškoj financijskoj situaciji uopće za to bude mogla izdvajati sredstva, a to bi bilo nužno za budućnost hrvatskoga filma, jer gotovo nema europske kinematografije (i to ne samo one malih zemalja) koja je uspjela preživjeti krizna razdoblja bez znatne pomoći nacionalne televizije. No, i u samom HTV-u u tom bi slučaju trebalo provesti neke radikalne promjene, ponajprije u razdvajanju budžeta za sufinanciranje hrvatskoga filma i budžeta Dramskog programa, kojemu je održavanje hrvatskog filma na životu u posljednjih desetak godina bilo najveći domet, i to na račun samog Dramskog programa, jer on nije uspio ostvariti svoje programske potrebe baš zbog toga što nije znao koji će (i to velik) dio njegova budžeta otići na filmske projekte na koje pritom nije imao nikakvog utjecaja, pa su današnji česti napadi na Dramski program HTV-a kao neprijatelja hrvatske kinematografije zapravo posljedica tragikomičnog neuvažavanja tih osnovnih činjenica.

Sljedeći korak u suradnji ministarstva za kulturu i HTV-a bilo bi okvirno određivanje repertoarne politike, tako da se ne ponovi ovogodišnja situacija gdje se gotovo svi zanimljivi projekti zbivaju u prošlosti, što već zbog scenografije i kostimografije znatno poskupljuje produkciju i nije baš primjereno kinematografiji na rubu siromaštva kakvo je hrvatsko. U toj repertoarnoj politici trebalo bi zacijelo voditi računa o činjenici da su gotovo svi hrvatski filmovi koji su od stjecanja državne neovisnosti privukli znatniju pozornost kinoposjetitelja bili komedije ili djela s mnogo komičnih elemenata, a onda i o tome da hrvatski filmovi, ma kako uspješni bili, zapravo nemaju šanse da uđu na strano kino- ili videotržište (kao uostalom ni drugi filmovi malih zemalja, što dokazuje činjenica da ni u nas ne možete vidjeti primjerice mađarske, portugalske ili litavske filmove, iako među njima ima i vrlo dobrih ostvarenja). Praktično jedina šansa, iako ni ona nije prevelika, jest prodaja stranim televizijama, a na tom području najveće šanse ima dobar dječji film, jer gotovo sve nacionalne televizije u svijetu imaju barem jedan stalni termin filmova za djecu, a 52 dobra dječja filma godišnje se teško nalaze. Osmišljena repertoarna politika (u kojoj bi, nadam se, i spomenuti elementi mogli imati stanovit utjecaj) pokazala bi i odgovorniji odnos Ministarstva za kulturu i HTV-a prema hrvatskoj kinematografiji.

Producenti bez rizika

Ipak, glavna odgovornost i neizostavni financijski rizik morali bi biti obvezni dio rada filmskih producenata, koji su do sada funkcionirali uglavnom tako da su u produkciju ušli tek onda kada su od ministarstva i televizije prikupili sav novac potreban za proizvodnju filma i vlastitu zaradu, te su samim činom dovršenja filma bili namireni i nisu odveć brinuli za njegovu sudbinu. Po mom mišljenju udio Ministarstva i HTV-a ne bi smio prelaziti 80 posto realnog proračuna (bez napuhavanja pojedinih stavki) pojedinoga filma. Znam da bi takvu odluku većina producenata, pa i mnogi filmski djelatnici, dočekali kao smrtnu presudu hrvatskoj kinematografiji, navodeći opravdane argumente kako hrvatski film ne može donijeti dobit zbog malog broja kina u našoj zemlji i spomenutih teškoća u prodaji u inozemstvo. No, ako bi se onih zadržanih 20 posto budžeta poslije dijelilo prema točno utvrđenim kriterijima uspjeha pojedinog filma (broj gledatelja u hrvatskim kinima, uspjesi na međunarodnim festivalima i eventualna prodaja u inozemstvu), moglo bi se i u tako nekomercijalnoj kinematografiji kakva će hrvatska zasigurno biti bar još neko vrijeme i zaraditi, ali i izgubiti novac. Filmski producenti tada ne bi mogli biti nezainteresirani za vrijednost svog proizvoda i da bi morali poznavati film, a isto tako da bi i tijekom realizacije, ali i po završetku filma, u njegovu plasmanu, nastojali raditi najbolje što mogu. Bez toga bojim se da kvalitativnih pomaka u hrvatskoj kinematografiji u cjelini neće biti, bez obzira na povremene bljeskove vrhunskih autora ili na to kakve odluke donosili povjerenici za film, jer oni u najboljem slučaju mogu donijeti najbolje odluke unutar sustava koji je nedvojbeno defektan, posebice na području odgovornosti.