Od Praga do Dubrovnika

Bojim se da će se Stradun uskoro pretvoriti u veliki restoran na otvorenom.

U Pragu su sada ružni dani. Kiši, rominja ili je barem maglovito. Čovjek mora stalno zaobilaziti lokvice i sav je mokar. Voda ulazi i u nos. Što će vas zagrijati po ovako lošem vremenu? Nekoga peć, drugoga kapljica alkohola. Mene griju uspomene na ljeto, na Jadran, na gostoljubivi Dubrovnik.

Dok hodam (zapravo još šepam nakon prijeloma kuka) starim dijelom Praga, u cipele mi ulazi voda. Gledam gomile turista ispod kišobrana, koji razgledaju pradavnu ljepotu praških uličica i palača. Sjećam se Dubrovnika i u sebi hvalim Dubrovčane, koji nisu dopustili da se njihov lijepi grad nagrdi kao moj Prag. Naime, posvuda oko mene blistaju šareni neonski napisi reklamirajući sve što može primamiti naivne turiste. Odasvud vas glupa, šarena loga raznih tvrtki upozoravaju na svoje postojanje i pozivaju na kupnju. Izvornu ljepotu praških ulica i pročelja zapravo više i ne vidite.

U Dubrovniku sam bio pošteđen toga. Barem dosad. No, moram biti pravedan i napomenuti: volim se vraćati u Dubrovnik koliko često mogu i uvijek uspoređujem kako je taj grad izgledao godinu ili dvije prije. Možda mi se to samo čini, no moj je dojam da je Dubrovnik svake godine bogatiji ne samo za nekoliko obnovljenih kuća i palača nego i za još nekoliko restorana koji se protežu preko pločnika na cestu. Sve češće moram zaobilaziti kafiće koji polako ispunjavaju ulice i trgove. Bojim se da će se Stradun uskoro pretvoriti u veliki restoran na otvorenom. Nećete moći slobodno prošetati od gradskih vrata Pila do Ploča. Probijat ćete se između stolaca, stolova i suncobrana kafića koji se još mogu ugurati između onih postojećih.

Ovo nam se u Pragu još ne događa. Možda je to samo zato što ovdašnje vrijeme i klima nisu baš pogodni za restorane na otvorenom.

Prevela Dagmar Ruljančić