Luke bez brodova

Kakve su to luke u koje ne može pristati ni jedan brod, koje ne samo što nemaju uređeno pristanište nego nemaju nikakvo?

Kao što ima brodova koji ne plove, tako ima i luka koje ne primaju brodove. Takve luke nisu oronula, zaraštena, zaboravljena pristaništa. Luke su to koje nikada nisu mogle primiti ni čamce, a kamoli brodove. One, naime, uopće i nisu luke, bar ne one na koje odmah i prvo pomišljamo kada čujemo riječ luka. Kada današnjim naraštajima kažete riječ luka, lako će zamisliti uređen dio obale za pristajanje brodova. Svi oženjeni i sve udane dobro razumiju i preneseno značenje te riječi — oni su već sretno uplovili u bračnu luku (a ako nakon poduljega bračnoga staža »plovit se boje«, mogu se komotno svrstati pod Cesarićeve šarene zastave i naći mjesto za sebe u sve brojnijim »Mrtvim lukama«). Svatko je — i bez plovidbe — kad-tad potražio (daj Bože i našao) neku luku spasa, barem privremeno utočište i rješenje svojih trenutačnih životnih muka. Treće značenje danas se više ne razumije. No kao ime susreće se u mnogim toponimima — Banja Luka te brojne druge Luke (npr. ona Štefanijina i njezine sestre Micike pokraj Zaprešića), a pandan im je i Škofja Loka u susjednoj Sloveniji. Alternacija u/o unutar hrvatskoga standardnog jezika i slovenskoga sasvim je pravilna i očekivana.

Kakve su to luke u koje ne može pristati ni jedan brod, koje ne samo što nemaju uređeno pristanište nego nemaju nikakvo? Te su luke zapravo livade. No ne baš bilo kakve livade. Ipak se negdje mora nazirati voda. Jer je voda i u slojevima same riječi luka. Grčka riječ lókos znači jezero; latinski lacus prepoznat će i oni koji baš nisu predugo sjedili u klasičnim gimnazijama, ako ništa drugo, a ono u sveprisutnom engleskom (makar u sportskom Lake Placidu). A sada počinjem zbunjivati ljude: riječ lokva svi će razumjeti (voda, mlaka, bara i sl.), a od istoga je korijena nastala i luka, livada, zemljište uz vodu. Praslavenski loky (kao i crky) dao je u genitivu oblike lok7ve, crk7e. U hrvatskom se upravo taj genitiv pretvorio u nominativ i tako je nastala lokva sa svim svojim izvedenicama (npr. lokvanj — lopoč, cvijet koji raste na vodi). Od prasl. loky imamo u češkom i danas sasvim običnu riječ louka u značenju livada, sjenokoša. Samo usput, i riječ livada grčkoga je podrijetla (nastala od iste grč. riječi, što je bila uvećanica). Dakle, Banja Luka i Škofja Loka zapravo su livade (banova, odnosno biskupova).

Upustili smo se u gacanje po močvarnom tlu, a ono je mnogim, danas već i rijetkim, životinjama i biljkama nenadomjestiv dom. Umjetnicima, pak, to danju tamno, sjenovito, mirno mjesto noću postaje poprište tajanstvenoga vilinskoga, mjesečinom posrebrenoga, pira. Najčeznutljiviji pjev mjesecu i, preko njega udaljenom dragom, upućuje nježna vodena vila Rusalka iz sanjarskoga skladateljskog pera Antonina Dvouáka; to isto, maštom upravljano pero preuzet će majstorska ruka jedne žene, Ivane Brlić-Mažuranić, i stvoriti prekrasne priče i nenadmašne likove, također izniknule iz vode. A ja ću vam otkriti još jednu zanimljivu riječ iz hrvatske jezične riznice koju noviji rječnici hrvatskoga jezika više nemaju. Imaju je stariji rječnici, no tu riječ i danas susrećemo kao toponim ili oznaku nekog lokaliteta. (Nije tolika nevolja što te riječi više nema u današnjim rječnicima; veća je ta što nestaje i kao pojava, a to znači mnoge smrti i nestajanja u biološkom lancu.)

To je cret ili čret, vlažno stanište s obiljem mahovine i drugoga bilja koje se tu nakuplja, trune bez prisutnosti kisika i stvara treset. Geološki, smatra se da ta staništa pripadaju ostacima iz ledenog doba, jer na njima žive neke rijetke biljne vrste koje ne nalazimo na drugim tipovima staništa. Samu riječ čret ima kajkavac Belostenec u značenju močvarno mjesto obraslo grmljem i mahovinom iz koje se razvija šuma. Isto značenje ima riječ i u slovenskom jeziku.

Podrijetlo te riječi može se pratiti iz indoeur. (s)qer — što znači rezati. U prasl. već nalazimo čert7, što premetanjem (metateza likvida) daje čret. Oblike čret, cret, crit nalazimo u sva tri naša dijalekta. Tako se jedan lokalitet podno Sljemena u Zagrebu zove Čret; kod Zaboka je Sveti Križ Začretje (s naglaskom na prvom slogu, molim!); dva lokaliteta za naziv zemljišta pokraj rijeke Gline i Čemernice zovu se Cret (i sam grad Glina spominje se još 1395. kao terra crete), a vlažno tlo između Roča i Buzeta u Istri ima ikavski oblik Čiritež. Kad se budete namakali u jednom od bazena u Čatežu, sjetite se da i on potječe iz istoga korijena.

Kad smo već dobrano smočili noge na tom vodom bogatom terenu, znajmo i to da je 2. veljače proglašen Međunarodnim danom zaštite močvara, jer je toga dana 1971. u iranskom gradu Ramsaru na Kaspijskom jezeru potpisana Konvencija o močvarnim staništima (Ramsarska konvencija). Hrvatska je na tom svjetskom popisu s više od 900 zaštićenih lokaliteta kojima je priznata međunarodna važnost zastupljena sa četiri lokaliteta. To su: Kopački rit, Lonjsko polje, ribnjaci Crna Mlaka i delta Neretve. No brojni drugi, manji cretovi/čretovi odavno su isušeni, jer se uvriježilo mišljenje da se iz njih šire »kužna« isparavanja koja uzrokuju malariju (mal aria=loš zrak). Danas je na zagrebačkoj kulturnoj sceni proradila jedna alternativna Močvara, no ne bih imala ništa protiv da se održi i pokoja prirodna, sa svim svojim raznovrsnim — a ugroženim — bogatstvom flore i faune. Domovina mnogih zakonom zaštićenih životinja i biljaka te zakonski potpuno nezaštićenih nježnih vodenih vila rusalki i huncuta hastrmana ne bi se smjela pretvoriti u »profitabilnije« zemljište. Mašta nam je već dugo tako i tako na štakama.

Nives Opačić