Knjiga iznenađenja

Iris Supek Tagliaferro, Hope bleu, Konzor, Zagreb, 2000.

Mnoge je iznenadilo kad se roman Iris Supek Hope bleu pojavio u najužem izboru kandidata za nagradu koju redakcija »Jutarnjeg lista« dodjeljuje za najbolju proznu knjigu godine. Njezine prethodne knjige Trepavice skitalice, Mjeseci, Ja sam tvoja maglica, pa i dramski rad, ostali su ipak izvan fokusa pozornosti književne kritike. Ovaj roman, unatoč kontroverznim kritičkim ocjenama (primjerice FAK-ov kritičarski glasnogovornik Kruno Lokotar nedavno je u dnevniku »Republika« objavio upravo pamfletski intoniran negativan tekst o knjizi), sasvim sigurno neće biti prešućen. Osobno držim da je posrijedi djelo iznimno složene kompozicijske strukturiranosti, zanimljivo po izboru teme, gomili neobičnih likova, miješanju žanrovskih predložaka, vezivanju radnje uz mnoštvo različitih geografskih lokaliteta i za razne povijesne epohe; djelo je to koje odaje osebujni senzibilitet, imaginaciju i popriličnu autoričinu čitateljsku kulturu.

To je čudan roman, konstrukcijski tako postavljen da čitatelja neprekidno iznenađuje. Započinje kratkom prološkom scenom lociranom u Palermo na Siciliji davne 1810. godine: nekakav hromi čovjek zakrit smeđom kapuljačom žuri prema brodici koja ga čeka u luci, namjerava bježati nekamo daleko... Nakon tog kratkoga, bljeskovitoga, čitatelju nedovoljno jasna fragmenta slijedi odulje poglavlje koje je situirano u (po)ratne devedesete u Zagrobniku (čitatelj lako prepoznaje da je riječ o Zagrebu): defektologinja Inja Savnik dobiva posao u prihvatilištu za djecu izbjeglice, postradale u ratu; sve počinje pomalo nalikovati na dosadnjikavo opisivanje svakodnevice mlade žene suočene s posljedicama ratnog vihora: razgovori s klincima, tetom, osobljem prihvatilišta; uglavnom u skladu sa standardima hrvatskoga ratnog pisma. Jedini je važniji događaj preseljenje prihvatilišta na otok Arbat (ljubitelji književne geografije lako će prepoznati Rab, odnosno Barbat na Rabu); potom slijedi upoznavanje s lokalnim otočkim staklarom Damjanom, koji u dvorištu drži malu menežeriju u kojoj je i jedan bjeloglavi sup slomljena krila.

Baš kad se čitatelj počne meškoljiti, očekujući nakon pedesetak stranica romana da se nešto stvarno počne događati, uslijedit će prava navala dinamičnih, jezgrenih sekvencija. Supekova u pripovijedanje uvodi novi lik, pariškoga profesora povijesti i arhivista Luca Graciana koji se opsesivno bavi istraživanjem povijesti dragulja Hope bleu, što je u kovitlacu Francuske revolucije prije dva stoljeća nestao iz kraljevske riznice. Traganje za tim dijamantom na čudesan se način povezuje s Gracijanovom obiteljskom poviješću, jer je davni njegov predak (onaj lik zaogrnut kapuljačom s početka romana — Pietro Grazziani, izrađivač marioneta) bio uključen u zamršenu storiju s krađom dragulja 1792. godine, koji je jednom od vođa Francuske revolucije, Dantonu, poslužio da podmiti neprijateljskoga pruskog vojskovođu Brunswicka i spasi Republiku. Gracijan ustanovljuje da je ukradeni dijamant potom raspolovljen, a oba su dijela imala zanimljivu sudbinu da bi naposljetku netragom nestala. Rekonstruira i dalju sudbinu lutkara Pietra, koji je od republikanca postao pripadnikom Reda, tajne rojalističke organizacije. Pietrovi su se potomci poslije razmiljeli Europom mijenjajući prezimena i gubeći uzajamne veze. Služeći se svojim policijskim vezama i arhivističkim znanjem Luc Gracian polako razotkriva nepoznate srodnike. Međutim, postaje mu jasno da ih još netko progoni: njegov novootkriveni rođak iluzionist Zizy Michael iznenada je ubijen. Zbog svega toga naracija poprima obilježja mješavine proze detekcije i horora.

U potrazi za rođacima i tajnom nestalog dijamanta Luc, zajedno s drugim novotkrivenim rođakom veterinarom Borisom Kolakom, dolazi na Arbat, vjerujući da će tamo otkriti nepoznatoga dalekog rođaka koji im može pomoći u razotkrivanju tajne obiteljske povijesti, ali i zagonetke nestalog dijamanta. Tu se najzad spajaju i sižejni tokovi vezani uz Inju Savnik i Luca Gracijana i roman dobiva, unatoč mozaičnoj strukturiranosti, unutarnju narativnu koherenciju. Razotkriva se i tajna dijamanta, a čitatelj će (da ne otkrivamo baš do kraja narativnu enigmu) doznati da ni onaj bjeloglavi sup spominjan na početku nije imao samo egzotično-ukrasnu funkciju.

Roman završava dvjema kratkim scenama koje imaju jak simbolički naboj: locirane su u budućnost i govore o mračnoj sudbini europskoga kontinenta koji će zahvatiti plamen rata (naš je balkanski rat bio samo početak). Tim epiloškim sižejnim akcentima roman se seli i u sferu negativne utopije. Inja Savnik i Boris Kolak pojavljujuju se kao izbjeglice u Lisabonu u koji se slijevaju rijeke prognanika iz cijele Europe. U drugoj kratkoj sceni pojavljuje se lik staroga Turibije, slavonskog izbjeglice koji je pomagao Inji oko djece; doznajemo da ni njegovo opsesivno rezbarenje drveta nije bilo bez vraga, i on je zapravo potomak starog lutkara Grazzianija. Više-manje sve su narativne linije u romanu sastavljene; za mene osobno ostala je neriješenom samo enigma stare gospođe koja progoni Grazzianijeve potomke. Je li tu nejasnoću autorica ostavila namjerno?

Zaključimo: iako se to u samom početku ne čini tako izvjesnim, Hope bleu iznimno je zanimljiv, čak napet, roman u kojemu autorica vješto gradi zamršenu priču preplećući povijesnu faktografiju i vlastitu usijanu imaginaciju, utiskujući istodobno u narativno tkivo i snažne simboličke, univerzalne poruke o besmislu rata i agresivnosti u ljudskom svijetu.

Velimir Visković