Jiří Menzel i Nemoćnik u pameti

Nemoćnik u pameti

Jiří Menzel kaže da više voli teatar nego film unatoč tome što je postigao svjetsku filmsku slavu i nadimak Oskarovac za Strogo kontrolirane vlakove. Još od malih nogu zaljubio se u prastaru božicu Taliju — božicu komedije kao u mladu i lijepu holku. I ostao joj je i danas vjeran — Taliji, komediji, naravno. Jiří voli da ga glumci zovu Jiřía ne Menzel — prezimenom. Ahoj.. Ahoj.. pozdravljaju se pri susretu Jiří i glumci prijateljskim češkim pozdravom. Odmah zatim u prijateljskoj atmosferi ćaskajući s glumcima napravit će vam neku sitnu humornu, trivijalnu psinu: uzet će vam cigaretu iz usta i imitirati vas kako pušite, iza leđa napravit će vam sa dva prsta rogove nad glavom, izvest će neki štos šireći oko sebe bezazleni humor. Čak će i sam sebi prirediti psinu te će, koturajući se u šezdeset četvrtoj godini svoje mladosti na koturaljkama, slomiti bedrenu kost, a glumci iz Komedije, iz Nemoćnika u pameti, koji su ga nedavno posjetili u Pragu, izljubili su se i izgrlili u smijehu i veselju sa Jiuíjem, videći ga kao Nemoćnika na nehumornim štakama. Eto, zaigrani Jiřípostao je žrtvom vlastite zaigranosti; zlobna sudbina podmetnula mu nogu, udarila ga je da bi mu se njegovi bližnji smijali. Kao u komediji sa sretnim svršetkom, kao u Nemoćniku u pameti, dubrovačkoj inačici Moliereova Umišljenoga bolesnika. S tom razlikom što je Moliereova Nemoćnika sudbina udarila u glavu, u pamet, u onu polaznu točku odakle se komedija logično suprotno zdravoj logici, počela kotrljati.

Umišljeni bolesnik

Nije slučajno da je Jiří — umišljeni koturač na koturaljkama — predložio kazalištu Komedija i Dubrovačkim ljetnim igrama svoju režiju upravo Moliereova Umišljenog bolesnika, odnosno Nemoćnika u pameti, dodijelivši meni, koji ga dobro poznajem i u čijim sam režijama već igrao (Prvi glumac u Hamletu, Messer Nicia u Mandragoli i Stari u njegovoj komediji Tri u drugom) ulogu Nemoćnika. Menzel često naglašava da voli glumca bez kojega nema predstave ni teatra. A kako je i sâm glumac, on voli i sebe. Koji glumac ne voli sebe i u sebi svoga dragog Narcisa? Rijedak je glumac koji u zrcalu ne vidi najboljega Hamleta na svijetu. Narcis u glumcu kao Gombrovič upisuje u Dnevnik:

ponedjeljak — ja

utorak — ja

srijeda — ja

četvrtak — ja

petak — ja

Jiří Menzel čovjek je humora, koji se, pretpostavljam, voli nasmijati i svome glumačkom Narcisu, on je i redateljsko zrcalo u kojemu se ogleda glumac na sceni. Zato ga stalno čisti i glanca da bi mu redateljski pogled na scenu ostao nepomućen. Često zamjenjuje zrcalo videosnimkom pokusa da bi ukazao na ono što je heski — lijepo i dobro bilo, i na momente koji su bili neprecizni ili loši na pokusu. Jednom su mu glumci Nemoćnika zamijenili kasetu u videu i umjesto snimke pokusa vidio je snimku tvrdoga pornića na televizijskom ekranu...

Komedijski pogled na svijet

Menzelov pogled na svijet i teatar komedijski je pogled usprkos tankoćutnosti onih koji ne mogu otrpjeti komediju i pseudorevolucionarnih esteta i ideologa koji tradiciju i klasiku odbacuju u suvremeni anakronizam. Menzel je suvremeni tradicionalist i neoklasicist kazališne režije te majstor komedije i humora. Budući da je često režirao komediju u češkom i inozemnom teatru (Finska, Bugarska, Hrvatska... ) moglo bi se reći: Jiří Menzel u neku je ruku specijalist za komediju u doba kada ne postoje velike forme komedije kao u Moli#reovo vrijeme.

Unatoč modernim teorijama i teorijicama, novim mitovima i estetikama, klasična komedija za Menzela još je živa, jer je stvorena po mjeri ljudskih slabosti, komične sudbine koja je vječna kao što je i glupost vječna, kojoj se i danas smijemo ne znajući da se i sebi smijemo. U komediji postoji klasični kliše — opće mjesto od Plauta, Molierea do Gogolja — da glavni lik (Euklion, Harpagon, Gradonačelnik) napada publiku koja se smije njegovoj komičnoj patnji: »Eh, vi... kome se smijete... sebi se smijete...« bjesni Gogoljev Gradonačelnik, obraćajući se izravno publici. Štoviše, komična lica često napadaju publiku, prijete gledaocima, optužuju ih (... »Zašto se smijete? Poznam sve. Znam da je mnogo tu lupeža, odijelom i ličilom štono se kriju i sjede, ko da su čestiti...« (Euklion) »Koliko vas je ljudi na okupu! Svaki na koga mi padne pogled sumnjiv mi je. Svatko mi se čini da je lopov«. (Harpagon) »Eh vi... liberali... Đ avolje sjeme... sve bih ja vas satro u prah«. (Gradonačelnik) Na kraju predstave kao Nemoćnik presvučen u liječnika tjeram publiku iz kazališta. »A vi, pođite doma. Pođite doma, jerbo ću vas počet liječit...«

Svi smo mi Hamleti

U klasičnoj komediji svi su obuhvaćeni ludizmom komične sudbine: i publika i osobe komedije i glumci koji ih igraju. Svi smo mi likovi u iščašenom, komičnom svijetu u kojemu igramo razne uloge htijući biti ono što nismo i ne biti ono što jesmo, bezazleni, komični, parodični Hamleti. U doba u kojem ni Hamleti nisu što su nekada bili, prerušivši se u ludističke i tragikomične groteske. Prisjetimo se Brešanova Hamleta u Mrduši Donjoj i Paljetkova Poslije Hamleta. A dvadesetak godina poslije režije Hamleta na Lovrjencu, Jiří Menzel režira Nemoćnika u pameti na Držićevoj poljani, gluhoj za dramske predstave, gdje predstave kao po ukletom pravilu redovito propadaju. Izrežirao nas je kao putujuću družinu Nemoćnika u pameti na škripavim kolima u duhu Moliereove kazališne skitnje sa svojom glumačkom družinom po francuskoj provinciji. Iz rastvorenih kola kao iz Pandorine kutije Moli#reove komedije, koja su ujedno bila pozornica na pozornici Držićeve poljane, izletjeli su glumci kazališta Komedije koji su bili unaprijed određeni i urežirani u nepromjenljivu sudbinu tipiziranih likova. Kao što je i izvanjski nevidljiva režija Menzelova bila urežirana u glumcima, njihovim likovima, glumačkom ludizmu, u užitku komične igre. Menzel je režirao glumce — likove, njihove odnose, komične radnje i detalje, lazzije (gegove), pauze, tišine, ritam, glazbene signale koji su se upletali, pratili, ironizirali veselim lajtmotivom na mandolini pojedine dijelove scena.

Izmislio je glazbenoga klauna — mandolinista u radnom odijelu na samom početku predstave, zabuljivši se u publiku i svirajući svoj skercozni motiv. Režirao je glumačku spontanost, iako se spontanost ne može izrežirati, bolje je reći, poticao ju je; spontanu neposrednost glume humornim, otkačenim ponašanjem u svakodnevnom životu i druženju s glumcima Komedije, a glumci su mu uzvraćali istom mjerom.

Cilj mu je bio da pomaže glumcu kako bi lakše došao do komičnog rješenja u pojedinom prizoru u ulozi, prelazio bi iz gledališta na scenu, iz gledatelja i redatelja u glumca kao glumčeva sjena ili dvojnik, glumac bi se pretvarao u gledatelja koji gleda kako Menzel izvodi neki komični geg.

Režirao je iz glumca, iz kazališnog jezika molijerovske komedije, iz označujućeg, a ne iz označenog, ili iz ideje, ideologije, novog čitanja, revolucionarne reinterpretacije — tumačenja Moli#rea. Htio je zajedno s glumcima stvoriti Nemoćnika kao pučku, čistu komediju iz obuhvatnoga komedijskog senzibiliteta svijeta i života, koju publika prihvaća i gleda s užitkom, smijehom i aplauzom. Želio je da publika bude zadovoljan i radostan pokrovitelj Nemoćnika, prepuštajući joj da sama asocira nemoćnike u pameti koji u životu i društvu u raznim varijantama vladaju nemoćnima. Htio se svidjeti publici, kao što se i Moli#re morao dopadati svome pokrovitelju — kralju Sunca. I publici.

Pero Kvrgić