Drive-in

Naći parkiralište ni inače nije lako, a naći ga blizu mjesta na koje ideš, gotovo da je ravno zgoditku na lutriji

U blizini moje kuće dobra je pekara. Kruh je ondje ukusan i uvijek svjež, pecivo je lijepo i raznovrsno, a ima i kolača. Zbog toga ondje ne kupuju samo ljudi koji stanuju u tom kvartu, nego i mnogi drugi: koga put nanese onuda, taj parkira auto, pa kupi nešto fino za pod zub.

Ali, upravo to parkiranje pred pekarom mene je bacilo u duboke misli; jer, u vezi s njim ljudi se ponašaju vrlo čudno. Ponašaju se toliko čudno, da je to vrijedno i opisa i raščlambe, jer siguran sam da taj fenomen u sebi nešto krije.

Evo što se događa. Kad stigne u blizinu toga lokala, vozač stane zvjerati po pločniku, ne bi li našao zgodno mjesto da ondje ugura svoj auto. Najsretniji je, naravno, ako ugleda komadić slobodnoga prostora pred samim vratima pekarnice: brzo će sunuti onamo, ne vodeći računa ni o ljudima što prolaze nogostupom, ni o onima koji, zaneseni mirisom svježega kruha, odsutno zakoračuju iz pekare. Parkirat će se tik uz sam ulaz, a onda zadovoljno krenuti u kupnju.

I, nema te zapreke, nema te nevolje koju takav vozač neće savladati, samo da bi parkirao što bliže: utrpat će se i ondje gdje nema mjesta, odgurnut će starca, poplašiti dijete, izazvati gnjev sredovječnih. A pri tome je najčudnije ovo: dvadeset ili trideset metara dalje niz pločnik ima mjesta koliko hoćeš, pa ondje možeš komotno parkirati, bez rizika da udariš prolaznika i bez opasnosti da ti taj prolaznik nepažnjom odvali retrovizor. Zar ne bi bilo elegantnije ostaviti auto ondje, i prošetati se tih nekoliko koraka do pekarnice?

Ali, to nitko ne radi. Obratno, svi se guraju pred vrata dućana, svi se muče i prave stotinu manevara, svi se preznoje vrteći volan, samo da bi stali što bliže. I sad, zašto to rade? Mora biti da imaju neki jak razlog. Naprosto ne mogu vjerovati da bi se išli onoliko kinjiti samo tako, iz hira i kaprica. Dapače, da bi se išli kinjiti svi do jednoga, staro i mlado, muško i žensko.

Dok sam se pitao koji bi to razlog mogao biti, padali su mi na um različiti odgovori. Ali, svi su odreda bili daleko od sfere praktičnog života, komunalnog reda i cestoredarstvenih propisa. Svi su ispadali nekako suviše ozbiljni i mudri za tu svakodnevnu situaciju. To me ispočetka brinulo, ali onda sam zaključio kako nema nikakva razloga da ljudi za svakodnevne i banalne postupke ne budu motivirani nekim dubljim i dalekosežnijim razlozima. Ionako se u malome uvijek skriva veliko, a u pojedinačnom opće. Što bi se, dakle, moglo ovdje skrivati?

Jedan bi odgovor mogao biti psihološki. Moglo bi se raditi o tome da se naši ljudi u gradu — a možda i uopće, među svijetom — osjećaju nesigurnima, pa čak i izgubljenima. Auto im je pak simbol sigurnosti i utočišta, on je dio njihove vlastite osobe. On je — kako je to rekao jedan hrvatski pjesnik — njihov putujući dom. Njih je, dakle, strah da se ne udalje od toga doma, jer ih onda počne hvatati tjeskoba. Trude se, zato, da njihovo vozilo — dok oni kupuju kifle i perece — bude na samo korak ili dva od njih. Na taj način uvijek mogu za njim posegnuti, mogu skoknuti do njega, zavući se u svoju kućicu i tako se zaštititi. Zato oni ne žale truda da tu sigurnost i postignu, pa se tako guraju pred vrata pekarnice.

Druga je mogućnost da se radi o nekoj vrsti štednje. Ljudi kupuju automobile zato da bi lako i brzo stigli do udaljenih mjesta. Auto je, dakle, već kao institucija, nekakva ušteda vremena, snage, pa ako se hoće i ušteda cipela, koje se lakše deru kad čovjek hoda. Možda zato vozači imaju osjećaj da moraju autom stići što bliže mjestu na kojem imaju posla, da to od njih traži već i sama činjenica da imaju auto. Kakva smisla ima dovesti se autom u neki dio grada, pa potom parkirati, i onda hodati pedeset metara do mjesta na koje ideš? Pedeset metara, moj braco, nije mala stvar! Zar se nije bolje potruditi, utrpati se na pločnik, pa da moraš napraviti samo dva koraka, i da imaš osjećaj kako si profitirao?

Upravo to je treća mogućnost, taj profit. Zapravo, i ne radi se toliko o profitu, koliko o sreći i o potrebi za njom. Jer, naći parkiralište ni inače nije lako, a naći ga blizu mjesta na koje ideš, gotovo da je ravno zgoditku na lutriji. A ljudi imaju potrebu da im nešto dobro krene, da im negdje nešto upali, da prođu bolje od drugih, da budu sretne ruke. Zato će se oko te sreće malo i potruditi: kad na pločniku pred pekarnicom ugledaju prostor koji baš i nije pravo parkirališno mjesto, oni će se ugurati onamo, samo da bi imali osjećaj kako su eto, napokon, jednom i oni imali sreće.

Samo, pokušajmo sad zamisliti kako mora da su nesretni ljudi kojima je i to malo sreće toliko potrebno da su za njega spremni podnijeti i sedam manevara vozilom i bijesne poglede prolaznika! Pokušajmo, nadalje, zamisliti kako su siromašni — ili koliko su škrti — ljudi koji su voljni štedjeti na ono malo napora vlastitih mišića koliko im treba do pekarnice, na ono malo potplata na cipelama koliko će se uništiti dok onamo stignu! I, pokušajmo zamisliti koliko su nesigurni, koliko uplašeni ljudi koji kao oslonac u životu nemaju ništa do vlastitoga auta, koji žive u neprestanom strahu i u svakom su času spremni da šmugnu u svoju limenku, u svoj putujući dom?

Pokušajmo zamisliti, ali bolje je da s tim zamišljenjem ne pretjerujemo, jer slika će biti prilično crna. Kako god da se okrene, ispast će da živimo među frustriranim, sitničavim i mrzovoljnim ljudima. Ispast će neizbježno — što je još gore — da ni mi sami ne možemo biti bitno drugačiji.

No, ispast će samo ako stvari gledamo s te, crne strane. A možda postoji i neka svjetlija. Ako naime sigurnost, dobrobit, pa čak i sreća naših ljudi ovisi o tako jednostavnim stvarima kao što je parkiranje auta tik do mjesta gdje imaju posla, onda je tome vrlo lako i doskočiti. Jednostavno: uvedimo svuda lokale u koje se ulazi autom. Uvedimo drive-in pekarnice, kina, mesnice, banke, butike, a možda i crkve i škole.

Ako o tome ovisi naša sreća, onda to nije prevelika investicija.

Pavao Pavličić