Dianne Reeves – uspon prema vrhu

Atraktivna Dianne Reeves na dobrom je džezističkom putu prema vrhu, ostajući vjerna temeljnim postulatima i tradiciji te glazbe, za razliku možda od nekih drugih vokalistica koje svoje proboje traže i vide i negdje drugdje. Uz to vrstan je melodičar široka repertoara i već međunarodne reputacije

Nakon odlaska velikanki jazz-vokala Elle Fitzgerald, Sarah Vaughan i Betty Carter, u tom je području nastala poprilična praznina, za koju se smatralo da će je biti teško popuniti. Javljao se, istina, velik broj mahom mlađih obojenih vokalistica jazza, govorilo se dosta i o modernoj Cassadri Wilson, koja svoje mjesto već ima na trenutačnim ljestvicama najboljih, spominjala su se imena i nekih starijih koja su do sada bila neopravdano zapostavljena, no uvijek je tu bio nazočan osjećaj razlike u klasi naspram onih spomenutih na početku. No kako to u jazzu nerijetko i (ne)opravdano biva, najveći je broj tih novih kandidatkinja završavao u osrednjosti, što zapravo i nije uvijek najpoštenije, jer među njima ima doista nadarenih, ali im za proboj nedostaju neke druge (neglazbene) osobine. U malobrojnih će se pak sretno poklopiti nadarenost i izrađena tehnika pjevanja s istinskim jazz-izričajem te s praktičnim organizacijskim i marketinškim sposobnostima njih samih ili pak njihovih agenata, odnosno diskografskih kuća. Takve imaju šanse prodora prema vrhu svjetske jazz-scene na kojoj ima dosta mjesta, ali čini se uvijek samo za malo odabranih.

Njemačka karijera

Dianne Reeves jedna je, čini se, od takvih tamnoputih dama jazza koja ima sve šanse da se nakon mnogo truda i pokušaja u domovini, ali i izvan nje, uputi prema vrhu. Dianne Reeves nije neki newcomer, dosta se dugo o njoj već čuje i dobra piše. Stavljaju je već uz bok u ovom trenutku poznatih Dee Dee Bridgewater te, što pomalo začuđuje, i bjelkinje Dianne Krall. Dio je svoje dosadašnje afirmacije Dianne Reeves ostvarila u Europi, točnije u Njemačkoj, gdje je između ostalog snimala i s poznatim RC & B orkestrom dirigenta i aranžera Petera Herbolzheimera. S diska Colors of a Band pamtimo tako izvrsne scat-izvedbe poznate pjesme Cherokee, te zapažene interpretacije balada Body and Soul i Comes Love. No njezin će je posljednji diskografski booster posvećen legendarnoj Sarah Vaughan The Calling — Celebrating Sarah Vaughan gurnuti zacijelo u još višu putanju svjetske jazz-sfere, pogotovo što ga potpisuju istaknuta američka etiketa Blue Note te producenti George Duke i Billy Childs. To je prema mišljenjima slušateljstva i kritike njezina do sada najljepša ploča te isto takav hommage nezaboravnoj Sassy. Reeves je pjevačica savršene intonacije i fraziranja, kao što je to uostalom bio i njezin više negoli očigledan uzor. Uočljivo je to odmah u izvedbi pjesme Lullaby of Birdland te napose u interpretaciji velikog hita Sarah Vaughan Send in the Clowns. Ta je pjesma bila i jedini first take na ploči, jedina snimka koja je u svemu uspjela od prve.

Nastup u Jazz Nights 2000.

Uspjeh i trenutačni uzlazni status zvijezde u usponu Dianne Reeves potvrdila je i nastupom u zapaženom programu Jazz Nights 2000 njemačke televizije, a uz taj valja spomenuti svakako i realizaciju vlastitoga projekta, nazvana Tribute to Clark Terry. No ljubitelji jazza ne moraju se odmah uplašiti, ono tribute u ovom slučaju znači samo glazbeni prilog njezinu uzoru i dugogodišnjem prijatelju. Čuveni je osamdeset jednogodišnji trubač, krilničar i pjevač dobra zdravlja i u vrlo dobroj interpretativnoj kondiciji, jedino ga noge ne služe više dobro, pa ga dvojica pomoćnika moraju doslovno donijeti na pozornicu i tamo smjestiti u već pripremljen naslonjač. Slušatelji, odnosno gledatelji, ubrzo će zaboraviti na taj detalj u trenutku kad Terry, kojega i vedri duh još izvrsno služi, zasvira nešto iz Ellingtonova repertoara, u čijem je orkestru proveo mnoge uspješne godine. Terry se uz to sprema i na veliku jesensku turneju s big bandom The Summit Jazz Orchestra, koji je nakon stanke od punih petnaest godina ponovno formirao. A tu je sad i Dianne Reeves, njegova obožavateljica od rane mladosti, te će Mood Indigo i drugi jazz-hitovi velikog Dukea u njihovu zajedničkom nastupu oživjeti u novim verzijama.

Želja za Grammyjem

Uz Sarah Vaughan, Dianne Reeves kao vokalistice koje su na nju utjecale spominje svakako Ellu Fitzgerald, za koju kaže da ni sama nije bila svjesna svoje preciznosti, zatim Ninu Simone, Dakotu Staton i Betty Carter. Bez njihova utjecaja ne bi došlo ni do diska The Calling, ali poput mnogih drugih interpreta tvrdi da nikada nije željela nikoga oponašati, tražeći vlastiti izričaj. Pri tome ne skriva želju da jednoga dana dobije i nagradu »Grammy«. Uz to želi snimiti i disk s većim korpusom gudača, što će joj jednog dana matična diskografska kuća Blue Note jamačno i omogućiti.

U svakom je slučaju atraktivna Dianne Reeves na dobrom džezističkom putu prema vrhu, ostajući vjerna temeljnim postulatima i tradiciji te glazbe, za razliku možda od nekih drugih vokalistica koje svoje proboje traže i vide i negdje drugdje. Uz to vrstan je melodičar široka repertoara i već međunarodne reputacije, te je stoga zanimljivo da podatke o toj pjevačici nećemo lako naći u većini dosadašnjih jazz-leksikona i enciklopedija. Dianne Reeves u očiglednom je usponu i o njoj će se zasigurno još dosta čuti.

Mladen Mazur