Predavanje Stjepana Krasića "Hrvatski jezik u svjetlu najnovijih otkrića u vatikanskom arhivu"

Program je vodila profesorica Drinka Dujmović, a na početku je prisutne pozdravio dr. sc. Radomir Jurić, predsjednik Ogranka,  prisjetivši se Krasićeva gostovanja  u Matici hrvatskoj prije 45 godina, na Tribini tadašnjeg Povijesnog društva, čiji je bio voditelj. Prof. Krasić svoj  rad u Rimu opisao je idejom u Vječnom Gradu tražiti hrvatske tragove. Konačni rezultati  rada  došli su nakon dugotrajnih, upornih i sustavnih istraživanja. Istaknuo je važnost  našega materinskog hrvatskoga jezika koji nas ujedinjuje, po kojem se raspoznajemo,  o jeziku ovisi naša sudbina, da smo izgubili svoj jezik,  nikada se ne bismo ujedinili. Citirao je književnika Frana Kurelca koji je rekao da je najlakši način da se uništi jedan narod,  zabrana njegova jezika. Toga su itekako bile svjesne sve strane vlasti u našoj zemlji tijekom povijesti,  nijedna nije blagonaklono gledala na korištenje hrvatskoga jezika. Naišao je na dokumente u kojima piše kako je mletačka vlast u Tkonu na Pašmanu uništavala dokumente na hrvatskom jeziku i kažnjavala  plemstvo nakon što na druge administrativne načine nije uspjela odvratiti narod od  upotrebe hrvatskoga jezika.

Opći crkveni sabor u Tridentu (1545–1563) bio je  obrana od širenja reformacije, ali i turske invazije. To je uključivalo i  približavanju Istočnoj crkvi dotad još nezahvaćenoj  reformacijom, kao i pojačano kulturno te vjersko uzdizanje naroda. Narodu se moglo približiti kroz njemu razumljiv narodni jezik koji se počeo užurbano normirati. Vladalo je rašireno uvjerenje da svi slavenski narodi govore istim jezikom i da se narod do naroda razlikuje samo  dijalektalno. Tako su pape zaključili da je dovoljno izabrati samo jedan “slavenski dijalekt” na kojem će se tiskati knjige. Papa Klement VIII naložio je isusovcima da po Europi istraže koji bi jezik mogao biti najpogodniji. Mađarska akademija znanosti i umjetnosti u Budimpešti je 1943. objavila odgovore dvojice uglednih isusovaca; slovačkoga isusovca Teofila Kristeka (1561–1622)  koji je  napisao  da bi to trebao biti hrvatski (lingua croatica). Između ostaloga on je napisao:  on je „majka i korijen“ ostalih slavenskih jezika;  njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; najbliži je svojemu staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost.  Drugi je odgovor španjolskoga isusovca Alfonsa Carilla (1553–1618) koji navodi : Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka. 1599. hrvatski se jezik  počeo predavati na sveučilišnoj razini u Rimu te kao obvezni predmet u nizu europskih sveučilišta, između ostalih na Oxfordu,  Parizu,  Bologni i Padovi. Troškove  učenja hrvatskog jezika snosile su same zemlje, kraljevine u kojima se učio, a njegovo je učenje bilo strogi uvjet za sva akademska napredovanja.  U tom smislu ističe gramatiku Bartola Kašića, prvi i vrlo uspješan pokušaj normiranja hrvatskoga jezika.  Profesor Krasić istaknuo je veliku potporu  Matice hrvatske u  vrednovanju njegovih otkrića o međunarodnom statusu hrvatskoga jezika u 16. i 17. stoljeću. 

Anica Serdarević