Susret s književnikom i prevoditeljem Silvijem Ferrarijem

U programu  su sudjelovali: Ana Bukvić, pročelnica Odjela, Nedjeljka Balić Nižić,  Miljenko Dujela, redatelj, novinar, putopisac i humanitarac te Silvio Ferrari, talijanski slavist, prevodilac i književnik. Književne tekstove i prijevode čitale su studentice odjela za talijanistiku.

Na početku susreta pročelnica Bukvić naglasila je kako je Ferrari, koji je rođen u Zadru 1942. godine, kroz svoj prevodilački i književni rad snažno povezao dvije jadranske obale. Rano djetinjstvo proveo je u Salima na Dugom otoku, a 1948. se s obitelji preselio u Camogli kraj Genove, rodno mjesto svoga pokojnoga oca, gdje je završio osnovnu školu. Studirao je u Genovi talijansku književnost, radio kao srednjoškolski profesor književnosti i povijesti umjetnosti i djelovao u komunalnoj upravi Genove. 

Upoznavši dobro hrvatsku i južnoslavenske kulture, odlučio je osamdesetih  godina prošloga stoljeća djelovati na posredovanju u talijanskoj sredini.  Posebno ga je privukla figura Miroslava Krleže, pisca dotad jedva poznata i prevođena na talijanski, zbog njegove nedogmatičnosti u povijesnim "sukobima na ljevici" i originalnog shvaćanja književnog angažmana. Započeo je s prijevodom Hrvatskoga boga Marsa, 1982. godine, nastavio s romanom Povratak Filipa Latinovicza (1983.) te zaokružio to uvodno predstavljanje s Na rubu pameti (1984.). U sljedećim razdobljima objavio je prijevode Podravskih motiva, drame Gospoda Glembajevi i Michelangelo. Kruna je rada prijevod Balada Petrice Kerempuha (2007.).

U međuvremenu je, osim Krležinih tekstova, preveo Berenikinu kosu Nedjeljka Fabrija, Rustichello i Kratki izlet Antuna Šoljana te Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića. Osim hrvatskih književnika preveo je i niz knjiga srpskih i bosanskih pisaca, primjerice Danila Kiša, Mirka Kovača, Davida Albaharija, Abdulaha Sidrana i Izeta Sarajlića. O većini prevođenih autora napisao je pogovore i studije i zalagao se u javnosti za njihovo djelo. Svjedočeći o susretima s Krležom, započeo je vlastitu autorsku spisateljsku djelatnost.  Svoju obiteljsku sagu ocrtao je u knjigama Što radi Raffaellino de Garbo u Lionu, (1986.), Kugina kuća (1998.) i Sedam Hrvata s Dugoga otoka (2002.), koja je u cijelosti prevedena i izdana na hrvatskome. Za dopisnog člana HAZU izabran je 2018. godine.

U svom je emotivnom obraćanju okupljenima  Ferrari priznao kako su mu  u najranijim sjećanjima, koja su ga jako obogatila, ostali stara kuća Radulićeva u Salima, stara murva u Salima, ribarenje, riječi pjesme Rajska Djevo, Kraljice Hrvata… Priznao je kako je veliki poticaj njegovom radu dala rođakinja Ksenija Radulić, poznata zadarska povjesničarka umjetnosti i konzervatorica.  Osobito je nakon njene prerane smrti osjetio potrebu da govori i piše. Prijevod Šenoine Kugine kuće objavio je kao sedamnaestogodišnjak u srednjoškolskom časopisu. Predstavio je svoju osobnu korespondenciju s Krležom, koja se razvijala  kako se razvijalo i njegovo prevođenje Krležinih djela,  govorio je o bogatoj suradnji i prijateljstvu  s Tonkom Maroevićem. 

O utjecaju Silvija Ferrarija na širenje istine u Domovinskom ratu iz osobnog je iskustava govorio Miljenko Dujela, dugogodišnji režiser na talijanskoj televiziji Rai. Njegov je rad pratila mala izdavačka kuća Hefti iz Milana koju je vodila Hrvatica Snježana Hefti. Profesorica Balić istaknula je Ferrarijev doprinos u promicanju hrvatske književne baštine koji je, kako je zaključeno, veći od svih ostalih talijanskih slavista zajedno. 

Anica Serdarević