Posthumno predstavljena zbirka poezije "Sunčev prah" Vinka Alde Gladića

Vjekoslav Ćosić se osvrnuo na njegovu karijeru kao poznatog logopeda i fonetičara, kao i na profesionalnu povezanost s profesorom Guberinom, kojem je bio desna ruka, a poznatog po svojoj verbotonalnoj metodi edukacije gluhonijemih. Ćosić se prisjetio reforme školstva iz prve polovice 1950 – tih, kada je ukinuta talijanska škola, a uvedena osmoljetka. Prisjetio se početaka u školi kada je upoznao sve, kako on voli kazati „lucidne Žmance“. Među njima je svakako bio i Vinko. Osvrnuo se i na njegovu profesionalnu karijeru. ​Gladić je svoju znanstvenu karijeru započeo na Fonetskom institutu Sveučilišta u Zagrebu, a potom kao član istraživačkog tima Petra Guberine na zagrebačkom SUVAG-u radio na razvoju i širenju verbotonalne metode za osobe s oštećenjem sluha. Metodu je i osobno nadogradio uvođenjem fonetičkog grafizma i omnisezoričke terapije. „Njegove inovacije u području fine motorike prstiju korištene su u pedagoškim metodama za učenje pravilnog govora i stranih jezika, o čemu je pisao u više stručnih knjiga“, kazao je na kraju Ćosić.

Divna Antonina Mrdeža osvrnula se na samu zbirku pjesama Sunčev prah. Kao i u prethodnim zbirkama, i u ovoj zbirci Gladić potvrđuje da njegov impersonalni lirski subjekt posjeduje izniman senzibilitet u promatranju svijeta. Osluškivanje bila prirode i slutnja biljnog i životinjskog kao ontološkog bića s ljudskim vrijednostima oblikuju svojevrstan model Gladićeva panteizma. U pjesmama vedrih tonova izbija spokojstvo subjekta zbog vlastite prijemčivosti i spremnosti da postane medijator otvorenošću prema svijetu kao sveprožimajućem univerzumu. No, znatan broj pjesama prožimaju mračna raspoloženja. Strah od protjecanja i propadanja, žurba k smrti, razor od starosti česta su tema pjesama. Gladićev ritam stiha naoko je jednostavan. Uho fonetičara zasigurno je ostavilo traga u tome. Mrdeža zaključuje da se sveukupan čitateljski doživljaj u susretu s Gladićevom poezijom vezuje uz čaroliju izbora riječi kojim se inače stereotipni motivi pojavljuju originalno i začudno prezentirani čitatelju.

Na samom kraju gospođa Gladić se zahvalila svima koji su joj pomogli u pripremanju ove zbirke. Prisjetila se također i načina na koji je Vinko učio druge strane jezike, naročito kako je ljude iz drugih zemalja, pa čak i iz Japana, učio hrvatski jezik. Na kraju je zaključila da rečenica „jezik je domovina“ idealna rečenica koja opisuje njezinog pokojnog muža.

Patricia Peić