Povodom ovogodišnjeg Dana žena na književnoj večeri, u punoj zainteresiranih posjetitelja popularnoj zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića i zahvaljujući gostoprimstvu voditeljice knjižnice dr. sc. Jasne Kovačević, 24. ožujka, predstavljen je roman prvijenac ''Bila sam žohar'' Jelene Alfirević-Franić.
Tim povodom profesorica, književnica i moderatorica susreta, Magdalena Mrčela, istaknula je kako ova književnica, profesorica i njezina prijateljica živi Dan žena svaki dan kroz svoju književnost i aktivizam, baveći se temama koje se u društvu guraju pod tapet. Ovaj nagrađeni prvijenac je iznimna knjiga, različita od bilo čega što smo da sada čitali i u hrvatskoj i u stranoj književnosti. To je remek-djelo, ali na više frontova, čemu doprinose i Jelenini vlastiti intermedijalni likovni radovi (portret žene, žohar na naslovnici i dr.), kao i ženski aktovi slikarice Ence Kovačević. Kako ističe Mrčela, ali i brojni čitatelji svjedoče ‒ nakon čitanja ove knjige nema pljeska niti prvotne katarze, ostaje samo šok, zatečenost na više razina i proces probavljanja pročitanog. Ova je knjiga vrišteći glas roda i generacije.
Govoreći o aspektu tinjajućeg nasilja, koji je najviše maha uzeo u pandemijsko vrijeme, Jelena je anticipirala u Hrvatskoj MeToo pokret. Kao da je po objavi knjige predvidjela daljnja zbivanja ‒ da će se i naše žene, upravo umjetnice, glumice u Hrvatskoj boriti da se smije reći da je netko bio napadnut, silovan, da je izvršeno nasilje nad ženom, ističe Mrčela i dodaje – moji učenici, gimnazijalci maturanti, nakon čitanja ove knjige reagiraju šokantno, riječima: Nikad nismo pročitali ništa toliko potresno, a istovremeno toliko oslobađajuće i oplemenjujuće, za život nezaboravno.
Prof. i književnica Darija Žilić istaknula je važnost generacijskog, aktivističkog, sudjelovanja književnica u tkanju ogrlice hrvatske književnosti. Tako je povukla genealogiju od pramajki hrvatske ''ženske'' književnosti ‒ od Vesne Parun, nedavno preminulih Irene Vrkljan i Dubravke Ugrešić, Slavenke Drakulić, potom ''majki'' ‒ generacije stvaralaštva kojoj i sama Žilić pripada (zajedno s Dortom Jagić i dr.), a koja se okupljala oko ženskih studija, pišući i analizirajući poeziju kroz feminističko-antroploške teme, do ''kćeri'' ‒ mladih obrazovanih žena književnica kakve se pojavljuju danas, a kojima pripada Jelena Alfirević-Franić.
Pravnica i književnica Rosie Kugli istaknula je izuzetnu hrabrost autorice da progovara o teškim tabu-temama, ružnim i bolnim, od koje književnici danas zaziru. S obzirom da se u sumornoj hrvatskoj stvarnosti nismo puno odmaknuli od užasavajuće rečenice Ante Kovačevića u Saboru kako žena nije za mudraca, nego za madraca, upravo romani i književnici koji pričaju o tabuiziranim temama, poput Jelene, kroničari su, preteča boljitka, kritičari anomalija.
Jelena je najavila da nastavlja pisati mediteranski bujno i metaforično, buntovno, revolucionarno, strastveno ‒ ''crveno'', kako bi kazale njezine čitateljice (a napominje, sve je više i muških znatiželjnih čitatelja.
Nakon predstavljanja Jeleninog prvijenca, u nastavku večeri održan je zanimljiv i inspirativan kružok ''Književnice u dijalogu: tijelo, žena, bol'' u kojemu su sudionice spisateljice razgovarale o pitanjima ''ženskog'' pisma, emancipaciji žene, ženskim glasovima u književnosti 21. stoljeća, ženskom tijelu i tjelesnosti, stigmatizaciji i traumi, emocijama u književnosti te poziciji žene u društvu postmoderne i ranijih povijesnih razdoblja. Razvila se i zanimljiva poučna polemika s publikom. Potom su spisateljice pročitale svojih nekoliko ulomaka posvećenih ženama iz različitih žanrova. Konstatiramo kako je itekako ostvaren cilj ove književne večeri povodom Dana žena ‒ senzibilizirati javnost za književnost koju pišu žene te upozoriti na nasilja nad ženom i femicide koji se svakodnevno događaju u našoj bliskoj okolini, a čijem sprječavanju upravo pridonosi ova u hrvatskoj povijesti književnosti važna knjiga ''Bila sam žohar'', tek dvadesetogodišnje autorice Jelene Alfirević-Franić.
Književnu večer obogatilo je band Duo Sonido, tj. mladi glazbenici Marija Tereza Mandir i Bruno Mikuš, otpjevavši i na gitari odsviravši pjesme posvećene svim ženama svijeta: ''Kad žena zavoli'' Tonija Cetinskog, Gibonnijevu ''Hodaj'' i Oliverovu ''Cesaricu''. Bila je to divna, topla književna večer, koja se u svojoj ljepoti nastavila i nakon završetka promocije, ugodnim razgovorima zagrebačkim ulicama.
Anica Serdarević
❌
◀
▶
Danijel Hrgić