Izložba Zorislava Drempetića Hrčića MALA KRITIČKA RETROSPEKTIVA II

Ogranak Matice hrvatske u Zaboku

Pučko otvoreno učilište Zabok

pozivaju Vas na izložbu

ZORISLAVA DREMPETIĆA HRČIĆA
Mala kritička retrospektiva II

AUTOR IZLOŽBE:
Milan Bešlić, povjesničar umjetnosti

Pejzaž (1983), jajčana tempera, 150x130 cm

Predgovor Milana Bešlića:

I više je nego dobro znano da je slikarstvo Zorislava Drempetića Hrčića utemeljeno na krajoliku Hrvatskoga zagorja i velikoj europskoj slikarskoj tradiciji, a posebno u njezinoj hrvatskoj inačici čiju respektabilnu liniju baštini kao legitimni nasljednik. Ističući ove odrednice govorimo i o autoru plodnog i visoko vrednovanog opusa kojega kritika čita kao suvremenoga hrvatskog klasika.

Ovim smo izborom iz slikareva stvaralaštva nastojali sažeto apostrofirati njegove osnovne značajke, a poglavito duboku vezanost uz krajolik te koncepciju slikarstva na tradicijskim slikarskim premisama. Također, treba napomenuti da izložba obuhvaća veliko vremensko razdoblje počevši od ranih 60-tih godina i djela datiranih u ovom desetljeću u kojima se iščitavaju njegove značajke, a njihove preobrazbe slijedimo u stalnom produbljivanju vlastitoga likovnog izraza. Zbog jasnijega sagledavanja retrospektivno izložene cjeline ipak valja skrenuti pozornost da u ovom izboru nisu uvrštena djela iz medija grafike, unatoč činjenici što je autor i u njemu ostvario intrigantne tematske cjeline, najčešće ukoričene u grafičkim mapama. Razlog tome jest opseg izabranih djela limitiran izložbenim prostorom, ali i izbor djela s dominantnom slikarskom komponentom. Naime, nastojali smo istaknuti da autor upravo u mediju slike i crteža kontinuirano istražuje svoje stvaralačke mogućnosti te  da se u njima najpotpunije ostvaruje i likovno najsugestivnije izražava. Nastojali smo naglasiti one medije koji su ga i prometnuli na suvremenu hrvatsku likovnu scenu, dakle, prvenstveno kao slikara i crtača, iako je, kao što smo i obrazložili, nedvojben i zamjetan i njegov grafički opus. Također, izabrana djela u retrospektivnoj koncepciji potvrđuju da je riječ o slikaru kultiviranoga slikarskog umijeća koji je svoju veliku temu zavičajnog krajolika prožeo i snažnom emocionalnom komponentom i oblikovao suptilnom likovnom poetikom. Treba napomenuti da Drempetićevo slikarstvo iščitavamo i u kontekstu velike suvremene hrvatske pejzažne tradicije u kojoj se prepoznaje kao dragocjen prilog. A tu su tradiciju stvarali brojni hrvatski slikari među kojima se naročito izdvajaju opusi Frane Šimunovića, Otona Glihe, Ede Murtića, Eugena Kokota…., ne samo po svojem iznimnom slikarskom umijeću, već i osebujnom autorskom interpretacijom krajolika, dakako, posve drugačije konfiguracije i drugih obilježja od Drempetićeva Hrvatskog zagorja i, naravno, samoga slikarskog rukopisa te  različitih poetskih konotacija i estetskih dosega. Na ovako koncipiranoj retrospektivnoj izložbi još se htjela osvijetliti i kromatska sastavnica koja se provlači cjelokupnim stvaralaštvom u gotovo istoj tonskoj ljestvici oblikovanoj bojama Drempetićeve palete. Izborom se htjelo naglasiti da se već i u ranim djelima jasno naziru slikareve osnovne značajke u slobodnijem  potezu kistom, prozračnošću prostora prožetog specifičnom svijetlom iznijansiranom tonskom skalom boja: bijele, žute, smeđe, okera, cinobera, bakreno crvene, crne, sive… I u ovim najranijim djelima slikar je oblikovao prostor slike vještim potezima kista tek laganim dodirima plohe utiskujući i svoje osjećaje zavičajnog krajolika protkanog nevidljivim nitima djetinjstva, nepovratnim trenutcima prolaznosti i dubokom melankolijom emanirajući prostornom metafizičkom poetikom. Te se vrijednosti počinju čitati već u djelima iz slikareve mladosti koje u inventivnim mutacijama slijedimo u stvaralačkoj liniji u slikama: „Očekivanje“ iz 1962., „Staro zlato II“ 1965., „Napušteni otok“, „Vidici VIII“ 1967. ,Suton“ 1976., „Zagorski krajolik“ 1979., „Večernje svjetlo“, „Pejzaž“ 1983., „Crkvica“ 1991., „Tihi treptaj vode“ 2003., „Homamage Ljubi Babiću“, „Blizina ljubavi“ 2011. i dr. Duboku prožetost slikarstva iskonskim doživljajem zavičajnog krajolika Drempetić je asimilirao kao autentičnu vrijednost koju smo nastojali prepoznati u njegovim najranijim djelima i u njegovom zrelom slikarskom razdoblju. „Autentični slikarski idiom“, kako to primjećuje Ivanka Reberski, „koji je tada zavladao njegovom slikom, artikulirao se iz njegova emotivnog bića koje pretpostavlja dušu zanesenu vizijom i ruku majstora dostojnu tajanstvenog.“ Mogli bismo kazati da je slikarska pojava Zorislava Drempetića Hrčića izrasla na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni u  jedinstvenoj likovnoj poetici prepoznatljivoga slikarskog rukopisa znalački oblikovanom na neprolaznim vrijednostima. One se otkrivaju u bogatom iskustvu baštine kako one iz razdoblja romantičnog i klasicističkog slikarstva, tako i onom magičnom snagom svjetla kojom su Tarner ili veliki majstori baroka osvjetljavali prostore svojih slika. Gdjekad se primjećuje da Drempetić nije posve potisnuo ni svoja mladenačka slikarska iskustva na tragu onih spoznaja koja je otkrivao estetikom enformela, pa mjestimice i materičnog slikarstva i lirske apstrakcije uslojavanjem i njihovih vrijednosti u svojem slikarstvu. Ono što naročito treba naglasiti jest slikareva, ako možemo tako kazati, slikarski izgrađena i stvaralački osvojena sloboda u korištenju različitih poetika i stilskih odrednica u velikom vremenskom rasponu i estetskoj raznolikosti u svojem slikarskom postupku. Riječ je o stvaralačkoj slobodi izgrađenoj na isključivo slikarskim premisama koje slikar nije doživljavao ni percipirao u klišejima i preprekama, već u sigurnom uporištu iz kojega je širio slikarski beskraj kao stvaralački prostor.

Slikarev rukopis otkriva autorovu likovnu kulturu i zavidno umijeće kojima je uzvisio djelo u estetskim vrijednostima i osebujnoj izražajnosti ispisujući svoju autentičnu rečenicu na stranici suvremene hrvatske umjetnosti, a njezin sažetak čitamo na ovoj retrospektivnoj izložbi.

Katalog izložbe možete pogledati ovdje.