Stjepan Šulek – baštinik povijesne memorije

Stjepan Šulek rođen je 1933. u Dubrovčanu, a 1954. emigrirao je u Austriju, gdje je kratko studirao bogosloviju u Linzu. U Beču se povezuje s gradišćanskim Hrvatima s kojima je osnovao utjecajan časopis „Glas“. Bio je i ostalo vrlo aktivan među emigrantima i u socijalnoj službi za Hrvate u hrvatskom Caritasu. Bio je glavni urednik časopisa na njemačkom jeziku, u kojem piše tekstove pod pseudonimom Krunoslav Sigetić, a nakon demokratskih promjena u domovini, za kojom je uvijek čeznuo i o kojoj je uvijek mislio, posvetio se političkom i diplomatskom poslu. Bio je predsjednik Hrvatske demokratske zajednice za cijelu Njemačku, a 1992. preuzeo je dužnost savjetnika za kulturu i informacije u Veleposlanstvu RH u Bonnu. U Hrvatsku (Zagreb) vratio se 2001. gdje se bavio uredništvom časopisa za kulturu „Hrvatsko slovo“. Književnošću se bavi cijeli život, a u svojim književnim radovima vješto prepleće ljubav prema domovini, intimne, duhovne, religiozne, pejzažne, ljubavne teme, s autobiografskim elementima.

Ravnateljica Knjižnice, Branka Tuđa Kanceljak, pozdravila je prisutne goste i publiku te istaknula plodonosnu suradnju s Ogrankom Matice hrvatske u Zaboku, organizatorom književne večeri, a predsjednica Ogranka i moderatorica Sandra Babnik Lončar predstavila je autora Stjepana Šuleka i urednike, književnike, proučavatelje kulturne baštine, prevoditelje, promotore Đuru Vidmarovića, Stjepana Šešelja i Miljenka Jerneića koji su minuciozno govorili o knjigama i stvaralaštvu, svaki iz različitoga gledišta.

Recenzent pjesničke zbirke „Bez uzmaka“, objavljene u rujnu 2023., Đuro Vidmarović, podsjetio je na povijesni događaj donošenja Zakona o hrvatskom jeziku u Saboru, gdje će se odlučivati o dokumentu koji je pripremila radna skupina Matice hrvatske. Osvrnuo se na cijeli životni osobni i profesionalni put Stjepana Šuleka, od emigracije u Austriju i Njemačku, životne prepreke koje su ga snašle na putu tuđine, osnivanje obitelji, do novinarskog, uredničkog, književnoga i političkoga rada. Pritom naglašava kako Stjepan Šulek, iako godinama izdvojen i udaljen od književnih strujanja u Hrvatskoj, pripada cijeloj hrvatskoj književnosti, hrvatskom narodu i hrvatskoj kulturnoj baštini. Dokazuje tu činjenicu i pjesnička zbirka „Bez uzmaka“ koja progovara o temama emigracije, sudbine emigranta, putovanja, mladosti, ljubavi prema ženi i obitelji, duhovnoj prisutnosti i Bogu, čežnji za povratkom u domovinu, pripadanjem. Pokazao je i istaknuo važnost časopisa „Kroatische Berichte“ u kojem je Šulek promovirao i isticao ideju hrvatske državnosti i popularizirao hrvatsku kulturu i hrvatski identitet u doba borbe za neovisnost i suverenitet Hrvatske. Također, ističe i Šulekovo sudjelovanje u jezičnoj reformi gradišćanskih Hrvata po kojoj će ostati upisan u jezičnoj povijesti nacionalnih manjina, kao i u hrvatskoj povijesti kao emigrantski književnik i politički djelatnik.

Urednik i književnik Stjepan Šešelj osvrnuo se na suradnju sa Stjepanom Šulekom u časopisu za kulturu „Hrvatsko slovo“, koje je izlazilo od 1995. do 2022., a koje je obogaćeno mnogobrojnim Šulekovim opsežnim tekstovima i člancima, koji su izlazili svaki tjedan i u kojima navodi čitatelja na akciju i razmišljanje. Opisuje ga kao komentatora međunarodnog položaja Hrvatske u kontekstu europske politike o kojoj je pisao u kolumnama iz perspektive Hrvata i njemačkoga čitatelja. Referira se i na suradnju sa Šulekom u knjizi „Književnost gradišćanskih Hrvata“, objavljivanju zbirke pjesama „Žedni korijeni“ i „Put koji sam tražio“ u kojem autor  sabire sav svoj intelektualni rad, a koja je ujedno i zadnja u nakladi „Hrvatskog slova“.

Recenzent knjige „Put koji sam tražio“ Miljenko Jerneić navodi svoj početak poznanstva i prijateljstva sa Stjepan Šulekom, koje je započelo 2003. godine na znanstvenom skupu „Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske“ u organizaciji Miroslava Tuđmana. Tada je Stjepan Šulek bio glavni urednik „Hrvatskog slova“, a Miljenko Jerneić čitao je svaki autorov tekst i upoznavao njegova mišljenja, refleksije i stavove. U recenziji ističe Stjepana Šuleka kao svjedoka vremena i aktivnoga sudionika duge povijesti, a cijeli njegov životni put i stvaralaštvo u emigraciji naziva dijelom cjelokupne hrvatske povijesti. Referira se i na zbirku „Žedni korijeni“, posvećenu autorovoj supruzi, a čita pjesme „Na svakom odlasku“ i „Naša ljubav“, kako bi istaknuo njihovo zajedništvo, ljubav, rastanak, ali i teme rodnoga kraja, Hrvatskoga zagorja, ljubavi prema domovini, obuhvaćenim sve što je važno za čovjekov život.

Publici se obratio na kraju i sam Stjepan Šulek koji je istaknuo i anegdote i neispričane crtice iz vlastita života, poput studija bogoslovije u Linzu, i odbijanja odlaska u Rim. Umjesto u Rim odlazi u Beč gdje susreće gradišćanske Hrvate i s njima osniva hrvatske novine i glasila te otvara prostor mladim novinarima. Piše i stvara dvojezično, na hrvatskom i njemačkom jeziku, a posebno ističe tekstove o Hrvatima na njemačkom jeziku u katoličkom tjedniku „Die Furche“.

Sandra Babnik Lončar na književnoj je večeri pročitala pjesme „Kao mnogi mladići“, „Emigrant“, „Povratak“, „Bog je tu“, „Hrvatska politika“ i „Pozdrav Hrvatskom zagorju“, a za glazbeni ugođaj pobrinula se mlada glazbenica Larisa Legčević koja je na harmonici izvela Etidu Petrija Makkonena i Ciganski ples Evgenija Derbenka.

Tina Marušić