Duh i voda

         Pjesma je izvor nade, ona je i utočište, ponekad je to raspojasana bol, drugi put je usklik radosti – u konačnici, pjesma je život, a i život bi, bar ponekad, morao biti pjesma. Ima autora kojima je pjesma igračka, pa se poigravaju riječima i ritmom i u toj igri stvaraju neponovljivu ljepotu; ima i onih kojima je pjesma promišljena i domišljena tajna, pa u zatvorenosti u simbole pokušavaju odgonetnuti vječne zagonetke, dosegnuti nedosegnuto i ponuditi odgovore na pitanja koja oduvijek stoje pred čovječanstvom. Svi su ti poetski pristupi ispravni, svaki je na svoj način zanimljiv i prihvatljiv. Suvremeni hrvatski pjesnik Petar Elez svoj poetski mikrokozmos pak gradi na duhovno-religioznim temeljima na kojima počiva svaka njegova misao o životu i njegovu smislu, o ljepoti i potrebi da se ona dosegne, o patnji i njezinoj svrhovitosti. I kada naizgled progovara o drugim temama, u osnovi Elezova promišljanja kršćansko je nadahnuće, misao je na Krista i Njegov nauk. zato se za Elezovu poeziju, ne samo za ovu ponuđenu u zbirci Duh i voda, može reći da je to poezija prožeta kršćanskim motivima. 

         Već od prve zbirke Kamen srce (2018.), a još više preko druge zbirke Da Tebi hvalu kažem (2020.), Petar Elez pokazao se kao vrstan poznavatelj riječi, svih njezinih nijansi i mogućnosti koje pruža pjesniku za pjesničko tkanje. Osvjedočeni poštovatelj poetske i jezične tradicije, Petar se Elez i u pjesničkoj formi i u ritmu oslonio na stare pjesnike, ali je u dijelu svojega opusa ponudio i suvremeni poetski pristup izražen u odabiru motiva, u slobodnome stihu, u razigranosti ritma i pjesničkoj kompoziciji. Polazeći od misli da ništa novo ne može nastati bez prethodnoga, bez starijega, Elez udovoljava potrebi da ostane blizak tradicijskomu izričaju, što je pokazao i u prethodnoj zbirci Da Tebi hvalu kažem, osobito u ciklusu Rimska lektira, a u zbirci Duh i voda nastavio je istu misao u ciklusu Mi smo od davna po Božju bili, u pjesmama posvetnicama.

          Ići ukorak s vremenom, a pritom ne zaboraviti prethodnike, naslo niti se na njihova postignuća kao na njihova ramena, zagrliti ih mišlju, vrlina je i nije joj svatko dorastao. Petar Elez duhom je proniknuo u prošlost, objedinio ju je sa sadašnjošću te ju približio budućnosti. Svjestan da je čovjek načinjen većim dijelom od duha i vode, a manjim dijelom od praha zemaljskoga, pjesnik promišljeno naslovljuje zbirku te ju istoimenom pjesmom i otvara. Čovjek je prije svega duhovno biće, poteklo iz Božjega promisla, odnjegovano u Njegovu krilu, istina, grješno, ali i voljeno, a budući da je voljeno, grijesi mu mogu biti oprošteni, pred licem Onoga koji ga sazda na svoju sliku. Kršćanin, opran vodom krštenja, ali i pripadnik druge religije opran vodom s izvora milosti, mogu donijeti svoje ja pred Svevišnjega osvijetljeno zrakom Njegova oka, Onoga koji za sebe veli da je Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Uronjeni u duh i vodu, izranjamo na novi život, kako u ovostranosti tako i u onostranosti. To je srž poetske poruke koju nam pjesnik Elez donosi u pjesmama prvoga poetskoga ciklusa ponuđenoga u ovoj zbirci.

-iz recenzije Mate Nedića