Predvečernji spomen na žrtvu Vukovara 1991. godine: susret s književnicama Tanjom Belobrajdić i Ivanom Šojat na temu ŽENSKO PISMO U/O DOMOVINSKOM RATU

Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru niz godina organizira program Predvečernji spomen kao dio službenoga programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Spomen se uvijek održava 16. studenoga u večernjim satima, upravo u vrijeme kada je, te ključne 1991, i najoptimističnijim braniteljima i domoljubima postalo jasno da je bitka za grad izgubljena, da veličinom srca i ljubavi te golemom količinom hrabrosti i ponosa, nisu uspjeli nadvladati agresora. Sukladno tadašnjem trenutku strašne spoznaje o nemoći, program Predvečernjega spomena zamišljen je kao umjetnički program tihoga i dostojanstvenoga prisjećanja na najteže vukovarske trenutke, a cilj mu je uvijek isti – istaknuti osjećaj domoljublja koji je braniteljima dao nadljudsku snagu i podsjetiti koliko treba cijeniti dar domovine Hrvatske.

Ovogodišnji Predvečernji spomen bio je naslovljen Žensko pismo o/u Domovinskome ratu, a u središte pozornosti donio je dvije književnice, Ivanu Šojat i Tanju Belobrajdić, koje su svoja ponajbolja djela napisale upravo o temi bitke za Vukovar. Osim toga književnice povezuje i važan dio njihovih biografija – obje su bile braniteljice u redovima HOS-a i ratnu su priču donijele kao plod vlastita ratnog iskustva.

Ivana Šojat predstavila je svoj zadnji roman Jom Kipur kao priču o ratu u Vukovaru koju iznosi vukovarski branitelj Josip Matijević mladome psihijatru Grguru Romiću. Josip Matijević nije branitelj kakvima ih obično prikazuju mediji, nije, dakle, agresivan, destruktivan, nije opasnost za sebe i okolinu. On progovara glasom žrtve i pobjednika, upravo onim osjećajima koji su svojstveni svim vukovarskim braniteljima kojih nadljudski napori nisu proizveli željeni učinak, svladavanje agresora i oslobađanje Domovine na njezinoj obali Dunava. Branitelj Matijević glas je autorice braniteljice, ali i glas svih branitelja, a njegova je poruka jasna – Hrvati nisu željeli rat, nisu nikoga napadali, nikomu željeli zlo, ali su se imali obvezu braniti, bez milosti i bez razmišljanja i zbog toga se ne moraju nikomu opravdavati. Autorica je kao dvadesetogodišnjakinja, studentica matematike i fizike, shvatila da ne želi čekati da o sudbini naše domovine odluči netko drugi, hrabriji, stariji, nego se pridružila postrojbama HOS-a i, svjesno ili nesvjesno, uskočila u pakao rata. Kao što tada nije dvojila što treba učiniti, tako ni danas ne dvoji da branitelji tek ujedinjeni mogu ostvariti svoja prava i očuvati dostojanstvo Domovinskoga rata, upravo je zato naslov romana Jom Kipur, to je naziv velikoga židovskoga blagdana, Dana pomirenja, kada se grešnici pokaju te se pomire s ljudima, Bogom i samim sobom.

Tanja Belobrajdić svoja je iskustva iz rata u Vukovaru prikazala ratnim putom dvojice Vinkovčana koji su se pridružili obrani Vukovara. Roman nije autobiografski, ali je iz svake rečenice vidljiva stvarna upućenost i proživljenost situacija. Opisi, pripovijedanje, kao i dijalozi toliko su autentični i uvjerljivi da je svakom čitatelju jasno kako autorica ne nagađa, ne zamišlja što se i kako moglo dogoditi, nego u tekst pretače vlastito iskustvo ratovanja. Ne samo što je ta dvadeset jednogodišnjakinja, u vrijeme kada je trebala razmišljati i maštati o svim ljepotama života, proživjela ratne strahote, preživjela je neopisivim naporima i proboj iz okupiranog Vukovara, kroz maglovitu, hladnu i vlažnu jesensku noć do slobodnih Vinkovaca. Crni kaput koji je dospio u naslov njezina romana ima dvojako tumačenje. S jedne strane on predstavlja strahote koje su cijeli njezin rodni grad i mladi život u jednom trenutku ogrnule, a s obzirom da je jedan od protagonista romana upravo spašen crnim kaputom koji mu je ustupio stari Srbin, on poprima i značenje zaklona, spasa od nesreće i smrti.

Nakon čitanja romana i razgovora s književnicama postavlja se pitanje postoji li i kakvo je žensko pismo u/o Domovinskome ratu. Da, žensko pismo postoji utoliko što postoje autorice koje ga pišu, ali sadržajno njihovo pismo nikako nije žensko ni ženskasto. Obje su autorice progovorile kroz muške likove, govor je često grub i vulgaran, u potpunosti sukladan ratnom trenutku, situacije koje opisuju okrutne su i neljudske, bez uljepšavanja i izbjegavanja. Rat nikoga ne štedi i to treba izravno reći, a upravo se zbog toga ovi romani smatraju pravim antiratnim romanima.  

Razgovor s književnicama vodile su članice predsjedništva Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru Vesna Karaula i Darija Benaković, profesorice hrvatskoga jezika i književnosti.

I ovogodišnji je Predvečernji spomen, na 25. obljetnicu vukovarske bitke, ispunio svoju zadaću i očekivanja gledatelja – umjetničkim ostvarajima oživljena su sjećanja na sve hrabre branitelje i braniteljice koji su nesebično izložili živote kako bismo dobili neprocjenjiv dar – slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, našu dragu domovinu.

Je li rat u Vukovaru završio i hoće li ikada završiti? Vukovar napreduje, sporo, ali kreće se prema naprijed. I rat je završio, ali to nam ne daje za pravo da sve zaboravimo i prestanemo mariti za stvarne vrijednosti čiju smo cijenu skupo platili. Nataložilo se već 25 godina na vukovarsku bitku i ne treba dopustiti da talog godina umanji njezinu važnost i veličinu. Tomu će i u budućnosti doprinositi Predvečernji spomen Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru.

(Darija Benaković)

Izvor: Vijenac, br. 593