Predstavljen novi dvobroj "Hrvatske zore" 95/96

Ogranak Matice hrvatske u Visu osnovan je u travnju 1991.godine, u ratno vrijeme,kad se Hrvatskaborila za slobodu i samostalnost, a sam otok Vis bio u blokadi, pod okupacijom JA. Za predsjednicu Ogranka izabrana je profesorica Ana Linčir, a već o Božiću iste godine, 1991.,izašao je i prvi broj Hrvatske zore, glasila viškog Ogranka (Vijenac je pokrenut 1993.!). U imenu glasila jasno je naznačena njegova svrha: rasvijetliti, prosvijetliti, osvijestiti sve ono što je prethodnih desetljeća bilo zapretano, osloboditi kulturu od naslaga ideologije, promicati nacionalni i kulturni identitet na umjetničkom, znanstvenom i duhovnom polju.

Kad je iduće godine, u travnju 1992., tadašnji predsjednik Matice hrvatske Vlado Gotovac došao u Vis na obilježavanje prve obljetnice Ogranka, u viškoj je luci još uvijek bila usidrena flota Ratne mornarice JA. Topovi su doslovce bili upereni u višku Rivu, u zgradu Hrvatskog doma gdje se održavala svečanost. U dupkom punoj dvorani Doma naše kulture Vlado Gotovac izgovorit će mitsku rečenicu: „Otvorite prozore, neka nas čuju!“. Armija koja je bila nazvana narodnom napustila je zauvijek Vis i Lastovo mjesec dana nakon tog događaja, 30. svibnja 1992., te je hrvatski Jadrana napokon bio slobodan, a riječi Vlade Gotovca simbolički su odredile i program viške Matice: mirno i uporno otvaranje prozora, da nas se čuje, da nas se prepozna.

Pod vodstvom Dobrile Cvitanović, predsjednice Ogranka, koja je i na mjestu glavne urednice s podjednakim poletom i umijećem naslijedila svoju sestru Anu Linčir, kad nas je ona prerano napustila, Hrvatska zora se u 34 godine svojega neprekinutog izlaženja pretvorila u svojevrstan fenomen. U gradu koji broji tek 1500 stanovnika  Zora  redovito izlazi već više od trideset godina, tri puta godišnje. Tijekom tih triju desetljeća njezin se obujam od dvadesetak stranica na početku povećao do preko 120 stranica, jer je broj njezinih suradnika odavno nadišao lokalnu zajednicu i stalno se širi,pa danas u glasilu koje je postalo respektabilni časopis objavljuju znanstvenici, pisci, umjetnici iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva, Višani i oni koje Zora s Visom povezuje. Distribuira se širom svijeta, u europske zemlje (do Finske!), u Sjevernu Ameriku, Australiju... Za Višane izvan otoka ona je snažna veza sa zavičajem, za prijatelje Visa mirno utočište u koje se sklanjaju od nesmiljena vremena.

Lijepo je bilo te zimske večeri 18. veljače, istoga dana kad su se u Parizu i Riadu odvijali razgovori o sudbini Europe i svijeta,naći se u prepunoj Gradskoj knjižnici u Visu, na predstavljanju dvobroja Hrvatske zore… Proći kroz njezine rubrike, od Događanja u Matici hrvatskoj na početku i rubrike Iz života Višana, popularne Od Zore do Zore, u kojoj naša glavna urednica pomno bilježi sva događanja u gradu između dva broja, ispisujući svojevrsnu kroniku suvremenog života, do (i opet Dobrilinog) feljtona na viškome idiomu Kut mojega ditinstva (44. po redu), koji je briljantan spomenar kolektivne memorije grada… do rubrike Pisci našeg škoja, u kojoj pjesnici riječju poniru u svijet, upućuju nas gdje tražiti odgovore… kao što nas i zadnja rubrika Svi gušti viški spizi, starim recepturama vraća iskonu, drevnim okusima i mirisima koje smo zaboravili.

Počastili smo se kao i uvijek na kraju viškom pogačom, cvitima i hruštulama, nazdravili našoj predsjednici Dobrili Cvitanović, duši svih kulturnih pothvata u Visu, i Hrvatskoj zori, matici oko koje se već 34 godine okupljamo, povezujući se međusobno, povezujući se sa svijetom, skromno upisujući Vis na mapu humanističkih nastojanja, za koja se čini da posustaju pred nasrtajem primitivizma, bahatosti, grabežljivosti, no možda su ipak ona tiha voda koja pomiče bregove.

Katja Tresić – Pavičić