Ogranak Matice hrvatske u Trogiru zatvorio je svoje 54. Trogirsko kulturno ljeto Putovanjem svijetom književnosti i baštine Veljka Barbierija, hrvatskog književnika, romanopisca, pripovjedača, dramatičara i vrhunskog poznavatelja gastrokulinarskog umijeća.
Na samom početku, predsjednica OMH u Trogiru istaknula je njegovo podrijetlo i njegovu vezu s gradom Trogirom, kojemu je posvetio više eseja i pjesama (Sagradut ću grad na otoku, Kairos u samostanu, Bifora) koje su nazočni imali priliku čuti od nazočne prof. Ljubice Hardman. Barbieri su živjeli u Trogiru u kući na kojoj je istaknut obiteljski grb na Obrovu, u ulici koja dijeli Pasike od ostalog dijela grada, te u XIX. stoljeću u kući, nekoć plemićke obitelji Stipošević, sjeverno od cimatorija trogirske katedrale. Rod Barbieri spominje se prvi put u XVI. stoljeću kada je, prema rodoslovnom stablu sačuvanom kod nasljednika ovoga roda, brešanski plemić iz Splita Francesco Barbieri, zabilježen kao Governator dell' armi di Traù koji je oženio Jakovicu Mazzarello. U Trogiru je rođen, njegov sin Gian-Francesco, vojni zapovjednik, koji se istakao u obrani sinjske tvrđave od Turaka, a nešto kasnije i utvrde u Kaštel Novom od osmanskih snaga. Osebujna povijest roda Barbieri djelomice je sačuvana na velikoj plahti papira na kojoj se grana nacrtano rodoslovno stablo. U korijenju, kako se to običava, prikazan je praotac roda iz čijeg trupa raste stablo s bezbrojnim grančicama na kojima su u kartušima poput balona naznačena imena muškaraca, žena i djece. Rodoslovlja, grbovi i mitovi okosnica su obiteljskog identiteta, klasnog položaja, njihova prestiža. Gospoda - tako su nazivali zemljoposjednike za razliku od pučana koji u najbolju ruku pamte ime pradjeda - oslanjaju se na svoje davno mrtve, koji ih svojim uzorom i slavom guraju naprijed, mjereći stoljećima bujanje svog rodoslovnog stabla.“ Veljko Barbieri je napisao sjajan esej “Lišće s obiteljskog stable” kojeg je pročitala prof. Hardman, a koji je Trogirane i goste poveo u prošlost „….budući da se razgovor za stolom često kretao oko predaka upisanih na stablu nad stolom, a nono je takva prisjećanja često zaokruživao sa Zapisano je u našim dokumentima, ili kako su meni pričali, ili kako se sjećam, ili tog i tog pratio je glas velikog bonkulovića, a ni žene mu nisu bile mrske… Pa bi i ja uz te priče o vremenu i prošlosti, stao maštati i sasvim osobno počeo povezivati trogirske pašticade s zamišljenim gastronomskim nagnućima onog dugovječnoga pretka, mletačkoga vojnoga inžinjerijskoga guvernera Francesca, zbog zasluga u obrani Trogira okićena providurovom pohvalnicom, rodonačelnika obitelji u Dalmaciji, rođena davne 1567. i koji je ako je vjerovati prvom oblačiću nadvišenom grbom, živio punih 105 godina. No kako nam se prošlost uvijek šulja uljepšana, pored tamnim šugom začinjenih njoka, ponekad bi zaiskrile na vremenskom stolu i sjene potomaka Trogirana… Pa se iz kristalnog bocuna toči vino u čaše, a zajedno s rubinom i zlatom klize sjene svih zajedničkih trogirskih predaka i žitelja grada Trogira. Iz bocuna u čašu, iz čaše u bocun, pretačući se u mojoj svijesti kao stvarnost u uspomene, kao trajanje u nestajanje. Pa pod pločama koje sve neodoljivo podsjećaju na stol, pomakne se tiho koje rame, kuk ili koljeno, tražeći u tijesnom grobu uskusni eliksir života, vonj nekog spasonosnog čuda ili tek najpovoljniji položaj za spavanje u vječnosti koja se polako približava.“
O kanonskom autoru, prevođenom na šest svjetskih jezika, nama najreferentnijih talijanskom i njemačkom, tako da je austrijska izdavačka kuća Styria, roman Epitaf carskog Gurmana uvrstila među deset najznačajnijih knjiga hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća, govorila je predsjednica OMHT. Romani koje je Barbieri objavio u ovom našem XXI. stoljeću, od kojih izdvajamo i roman Ja Dioklo Jupitrov sin, romansiranu biografiju cara Dioklecijana, te ostala novija i recentna djela govore o autoru koji je stvorio neke od knjiga bez kojih suvremene hrvatske literature nema, te ga kao takvog možemo svrstati među probrane i nezaobilazne suvremene hrvatske književnike. Barbieri je i autor Kuharskog kanconijera. Kroz priče i pripovijetke o gastronomiji želi pokazati da je kulinarika ravnopravna umjetnost kao i svaka druga. Gastronomija doista jest umjetnost. Zbog toga možemo kazati da je on rodonačelnik cijelog jednog žanra koji je vrlo važan, a to je žanr pisanja o gastronomiji. Napisao je na tu temu, desetke vrhunskih knjiga, prevedenih i nagrađenih međunarodnim nagradama, naglasila je predsjednica.
Veljko Barbieri nije objavljivao samo za vrijeme domovinskog rata u kojem je aktivno sudjelovao. Stoga je prof. Hardman pročitala dio eseja jednog od ponajboljih suvremenih pjesnika Tomislava Domovića, koji se odnosi na domovinski rat. “I pošao je Veljko kao dragovoljac 91., isprva kao pripadnik u ZNG-a iz podbiokovskog zavičaja dohvatiti i sastavljati sve ostale otrgnute zavičaje vjerujući da je oružani otpor ratnoj agresiji i otimačini jedini ispravni put, jedina moguća vjerodostojnost. Uslijedile su dvije i pol teške godine bojevanja na najžešćim južnohrvatskim crtama gdje je, strateški gledano, velikosrpska armada imala najlakši posao u smislu cijepanja i prisvajanja hrvatskoga državnog teritorija. Stoga zadivljuje hrabrost branitelja, među kojima je rame uz rame i Veljko, koji su obranili taj uski pojas... Bitke kod Slanog, prodori kroz neretvansku dolinu, oslobađanje Cavtata, samo su neki od oružanih sukoba i direktnih sučeljavanja s neprijateljem, u kojima je Barbieri svoju životnu dionicu podredio žrtvovanju za ostvarenje krajnjeg općeg cilja. O njegovoj ustrajnosti dovoljno govori činjenica da je potkraj 1993. završio u zagrebačkoj bolnici na liječenju i nakon izlaska nastavio ratni put u poznato. Mnogi bi u toj situaciji s opravdanjem rekli: dosta je, dosta sam napravio u najgore vrijeme, sada ću odahnuti. Ne i Veljko, koji se suočava i s napregnutim obiteljskim vezama svjestan da ga je višegodišnja ratnička odvojenost promijenila, da nema strpljenja za pozadinske probleme „nadam se da ih neću izgubiti i da će nakon rata sve biti u redu“. Nakon povratka na južno ratište, odlazi 1994. kao pripadnik specijalnih postrojbi i časnik za vezu u Pakrac, u sudbinsko ishodište.., među nepokolebljive branitelje s kojima dočekuje akciju Bljesak. Kao svojevrsna kruna dotadašnjeg ratovanja ostaje trajno zabilježena intrigantna činjenica da se prvi put od početka rata jedna agresorska brigada predala hrvatskoj vojsci, odnosno časniku Barbieriju. Koji mjesec poslije Veljko je i u Oluji, u Hrvatskoj Kostajnici i Dvoru na Uni, gdje su se najduže vodile teške borbe za oslobođenje. I sada, u ovom velikom pokrpanom zajedničkom zavičaju, u nesavršenoj našoj Hrvatskoj... Završio bih s Veljkovim mislima napisanima prstima na kojima se vije barutni prah. - „U ratu su osobna sjećanja opasna, jer nešto što se zbilja dogodilo ipak možeš pretvoriti u vlastitu sliku... na kušnji i provjeri objektivne memorije... No ni jedna ni druga ne mogu skriti svoje duhovne i tjelesne čestice od kojih je sazdan smrtni vojnički duh i svemir.., Ipak, veliki ponos koji osjećam... ne može zasjeniti uspomene na one kojih više nema. U dugoj povorci stupaju jedan za drugim. Uskrsli iz utrobe Zemlje. Prostreljenih tijela prolaze u tišini : moj brat, moj brat i moj brat“
Da ova priča nebi završila u tako tamnim tonovima, Veljko Barbieri je predložio da rat koji je za nama ostavimo po strani i da se vratimo sjaju Trogira. Zamolio je prof. Ljubicu Hardman da pročita još jednu referentnu pjesmu o gradu Trogiru Svjetlo i sjena.
Publika koja je s velikom pozornošću slušala Veljkova sjećanja nije se razišla nakon završetka Putovanja… već je nastavila dugi razgovor s našim književnim bardom u Kneževoj palači u Trogiru.
Danka Radić
❌
◀
▶
Danijel Hrgić