Odavno je već Thomas More ugradio u kulturu sjećanja i sjećanje kulture jedan važan aksiom, golo sveden na lakonstvo sapijencijalno-gnomske izrečenosti: "Tradicija nije čuvanje pepela, nego prenošenje vatre". Stoga OMHT hoće biti svojevrsni trogirski komin, ložište tradicije i ognjište baštine, gdje će biti mjesta i za pepeo i za vatru, pa se na klupicama ili katridama oko njega – osim krovnih nosivih greda kuće pamćenja i kolombe u barci kao posudi kolektivne memorije književnog Trogira – hoće zateći i zajedno posjesti i pisci i pjesnici čije djelo ili nije najveće, ili nije na vidljiviji način doprlo do oka čitača. Jedan od tih važnih dalmatinskih trogirskih stvaratelja, čiji ni ime pa ni djelo nisu prispjeli pred očište šire javnosti, je hrvatski književnik, filmski dramaturg i scenarist Kruno Quien kojega je trogirski ogranak predstavio u okviru programa 54. Trogirskog kulturnog ljeta.
Pjesnika, pripovjedača, filmskog scenarista i dramaturga, vršnjaka Jure Kaštelana, Radovana Ivšića i Bore Pavlovića, koji je sagradio svoj pjesnički opus na ponešto tradicionalnijim, matoševsko-ujevićevskim izričajima predstavila je književna kritičarka Anastazija Komljenović. U dijalogu koji je vodila s njegovim sinom povjesničarem umjetnosti Guidom Quienom iskrila su sjećanja na Krunino djetinjstvo koje je proveo u Trogiru i kojemu je posvetio više svojih pjesama (Trogirski nokturno, San svetog Ivana Trogirskog, Radovanova vrata, U staroj trogirskoj mlinici, katedrali kruha…). Za života je objavio tek dvije knjige pjesama, "Rime", 1943. i "Kameni grad", 1956., a posthumno su mu objavljene i zbirke "Igrarija" i "Stihovi na starinsku". Tom prigodom prikazani su dijelovi dokumentarnog filma Kruno Quien, režisera Bogdana Žižića, u kojem njegove pjesme čitaju glumci Josip Genda i Zdravka Krstulović, a o Kruni govore Tonko Maroević i Ivo Babić.
U drugom dijelu večeri prikazan je televizijski film Orgulje i vatrogasci snimljen 1973. godine u režiji Vanče Kljakovića i po scenariju Obrada Gluščevića i Krune Quiena. Radnja prikazuje kako mlada studentica glazbe dolazi u dalmatinsko mjesto (Trogir) kako bi vježbala sviranje orgulja u lokalnoj crkvi (trogirskoj katedrali), te kako se zaljubi u mladića koji joj pri tome pomaže. Publika je s nostalgijom gledala film zbog ambijenta staroga Trogira koji je nestao, a i likova u filmu, Trogirana, živućih ali i onih kojih više nema koji su glumili uz poznata naša filmska imena: Ivicu Vidovića, Mirka Vojkivića, Matu Ergovića i drugih. No, zbog komične radnje ni smijeha nije nedostajalo, pa se publika nakon druženja s Guidom Quienom, razišla vedra raspoloženja.
Danka Radić
❌
◀
▶
Danijel Hrgić