TROGIRSKA SAKRALNA BAŠTINA

Trogirsku publiku upoznale s jednim manje poznatim segmentom trogirske kulturne baštine – srednjovjekovnom sakralnom glazbenom baštinom. U uvodu je Tamara Jurkić Sviben govorila o Aspektima kulturnog identiteta Trogira i važnosti očuvanja baštine. Svima je već poznato da je povijesna jezgra grada Trogira zbog izuzetne kulturno-povijesne vrijednosti upisana u UNESCO-v popis zaštićenih materijalnih kulturnih dobara svjetske baštine 1997. godine. Ono što prati i održava materijalnu kulturnu baštinu živom i aktualnom su ljudi i život u njoj. Ona živi i čuva se, samo ako ljudi koji u njoj obitavaju imaju svijest o njezinoj vrijednosti te pored očuvanja njezinih materijalnih dobara, održavaju, njeguju i prakticiraju i vlastitu tradicijsku kulturu koja je vrijedan segment nematerijalne kulturne baštine. Između ostaloga to su i trogirski pučki napjevi koji vuku svoj kontinuitet gradskog i šireg pučkog življenja još od razdoblja srednjega vijeka, kojima su se kroz proučavanje glazbene prošlosti hrvatskih prostora vrijedno bavili vrsni pregaoci, skladatelji, muzikolozi i etnomuzikolozi poput Vinka Žganca, Antuna Dobronića, Nikole Buble, Jerka Martinića i drugih. Tu su i svi oni koji su pamteći napjeve u krugu svojih obitelji i poznanika, izvodili iste u svim prilikama iskazivanja svoje životne potrebe očuvanja smisla svojega postojanja i potvrđivanja svojega identiteta; najvrijedniji za prijenos nematerijalne tradicijske glazbene baštine - pjevači.

Trogirski pučki napjevi su stvoreni ili prihvaćeni u Trogiru, spontano su živjeli i danas žive u vokalnoj glazbenoj praksi stanovnika grada, međusobno se prepliću, nadopunjujuju, mijenjaju i postižu u određenom vremenskom trenutku svoj specifičan izraz. Blago i cijeli amalgam napjeva koji su dio današnje trogirske i hrvatske kulturne baštine napjevi su koji u sebi objedinjavaju značajke i slavenskog i talijanskog mediteranskog kulturnog nasljeđa, kako onoga gradskoga, tako i onoga izvangradskoga jer je transfer življa ujedno i transfer kulturnog nasljeđa. U to nasljeđe uključuje se i pjevanje srednjovjekovnih bratovština okupljenih oko crkvenih zaštitnika koji su njegujući istovremeno i crkvenu, a time i gradsku tradiciju koja je bila način života puka nakon obavljenih zadataka, okupljajući se uz specifične obroke i vino koji su također dio običajne tradicije življenja ljudi, zajedno pjevali, izražavajući svoju duhovnu potrebu za vokalnim skladom u zajedništvu ljudi s kojima se dijeli svo dobro i loše ovoga svijeta i svakodnevice. Ta bratstva, »bratovštine«, čije nasljeđe i danas prepoznajemo, potječu iz srednjega vijeka, iz vremena u kojem je crkva svojim utjecajem prožimala cjelokupan javni i privatni život pučanstva i po čemu se hrvatska kultura veže uz zapadni kršćansko-europski krug koji nas pozicionira na ključnu geopolitičku granicu prema istočnom kulturnom krugu gdje upravo pozicija hrvatskog prostora čuva granicu zapadne kršćanske kulture. U vrijednosnom i glazbeno-analitičkom smislu, za proučavanje karakteristika pučkih trogirskih napjeva nezaobilazni su radovi s kraja 19. stoljeća, češkog folklorista Ludviga Kube koji je kao muzikolog i slikar od 1890. do 1892. godine stručno putovao po Dalmaciji, Bosni i Hercegovini posjetio i Trogir gdje je zapisao 14 narodnih napjeva. Njegovi opisani dojmovi najljepše govore o živoj trogirskoj pjevačkoj tradiciji: „Narod pjeva, čitav narod pjeva, ali nikad za to da ga slušaju, da mu plate ili da mu se dive. Pjeva da pjeva, da ugodi želji srca svoga, pjeva želji za volju ... Pjevaju, dakle, svi, pjevaju pri zabavi i poslu, svagda, ne samo izunutrašnje potrebe već i za unutrašnji cijel ...” (N. Buble: Trogirski pučki napjevi).

Napjevi su uglavnom višeglasni i to na način da gotovo sve napjeve započinje jedan glas dok mu se tokom napjeva drugi pridružuju. Svojim izlaganjem željela je osvijestiti bogatstvo i vrijednosti trogirskoga kraja kroz svjedočanstva glazbene baštine. Ono smo, što jesmo po svome identitetu i kulturi, po svojim običajima koje njegujemo u svakodnevnom življenju: Hrvati smo na svome prostoru i prepoznajemo se kao takvi temeljem svoje kulture i svojega nasljeđa. Svojim svakodnevnim življenjem, boravljenjem u privilegiranom povijesnom prostoru kakav Trogir jest, nosimo ponos tradicije i svih marljivih ljudi koji su imali potrebu u svojem vremenu iskazati svojim umjetničkim djelima stanje svojega duha i svoje unutarnje duhovne potrebe za lijepim, što se u trogirskom kraju prepoznaje kao more, bijeli kamen, trogirska pučka svjetovna i crkvena pjesma, istaknula je Tamara Jurkić Sviben.

Hana Breko Kustura živopisno je predstavila Trogir u kontekstu srednjovjekovne beneventanske glazbene tradicije te rukopise koji se čuvaju u katedralnom arhivu u riznici katedrale sv. Lovre, Muzeju sakralne umjetnosti i benediktinskom samostanu sv. Nikole u Trogiru i upoznala nazočne s beneventanskom tradicijom (beneventansko pjevanje ili beneventanski koral) koja nastaje prije 8. stoljeća i iz juga Italije, Beneventa i Monte Casina preko Mare nostrum Adriatico (koje spaja a ne razdvaja), prenosi se u naše krajeve. Tako Trogir baštini tradiciju koja je nastala prije gregorijanskog franačkog korala (službena liturgijska glazba Katoličke Crkve) u ostalim dijelovima Europe.

Beneventana u Italiji čuva 30-tak glazbenih rukopisa koji nam svjedoče staru prijekarolinšku baštinu. Izuzetna je elegancija tog kaligrafskog pisma, jedina je razlika koja nas razlikuje u odnosu na jug Italije je nepostojanje rotulusa tj. svitaka na kojima se u noći između Velike Subote na Uskrs pjevala pohvala uskrsloj svijeći. Rotulusa je bilo u Italiji jako puno, a u Dalmaciji nije sačuvan niti jedan. Glazba je bila luksuz obrazovanog čovjeka i zato se zvala septem artes liberles / sedam slobodnih vještina. Zašto? Jer samo slobodan čovjek je mogao biti obrazovan. Notacija je također specifična jer se iz nje može pjevati iako u to vrijeme nije baš svatko znao partituru, nego su znali napjev napamet pa je partitura služila kao podsjetnik. Zadarski se rukopisi čuvaju u Oxfordu, kotorski u St. Petersburgu i Berlinu. No, Trogir je jedini hrvatski odnosno dalmatinski grad koji svoje srednjovjekovne beneventanske rukopise i glazbu čuva u svojim arhivima još od razdoblja srednjega vijeka. U Dalmaciji u 11. st. nastavlja se tradicija beneventane talijanskog juga. Normanskim osvajanjem Italije jug Italije napušta beneventansku tradiciju, arhaičnu zvukovnost, napušta i grčke fraze i liturgiju u svojim napjevima i prelazi potpuno na tada univerzalno gregorijansko pjevanje koje donosi cijela Europa. Beneventanska tradicija prelaskom na istočnu obalu Jadrana nastavlja 200 godina živjeti u dalmatinskim centrima u kojima je Trogir najvažniji i najveći pogonski kotač. Richard F. Gyug na pitanje: zašto Dalmatinci i dalmatinsko pjevanje čuva tu staru baštinu 200 godina nakon što su ih Talijani napustili? odgovara “zato što to njihovo pjevanje postaje simbolom težnje dalmatinskih gradova za crkvenom neovisnošću u odnosu na teritorijalne pretenzije Venecije i normanske Italije.”

Hana Breko Kustura je posebice predstavila tri bogato iluminirana beneventanska kodeksa. Prvi je epistolar iz 13./14. stoljeća, evanđelistar iz 1259. godine i raskošno iluminirani Trogirski evandelistar iz 13. stoljeća koji je objavljen u faksimilnom izdanju i pokazuje koliko je Trogir u 13. stoljeću bio suvremen. Notacija mu je beneventanska, bez uporabe ključa, s jednom crvenom linijom i gvidonom. U sva tri kodeksa se upotrebljavaju inicijali tipični za dalmatinske rukopise pisane beneventanom u kasnom 11. i u 12. stoljeću. Najraskošniji su oni s ljudskim i životinjskim prikazima. Posebnost je trogirskih rukopisa u inicijalima koji rabe ljudske figure, ali su izrazito anahronični i arhaični. Upravo je arhaizam inicijala mjesto na kojem se spajaju karakteristike starijih rukopisa iz 11. stoljeća koji su pisani karolinškom  minuskolom, čime se može pretpostaviti da su trogirski skriptori imali pristup i kontakt sa starjim karolinškim kodeksima. S obzirom na način na koji su literati, ljudi koji su bili obrazovani i pismeni željeli sačuvati svoji homogenost i svoj identitet, Trogirski rukopisi su u tom kontekstu naša najdragocjenija baština i privilegij da su zapravo jedini u cijeloj Europi sačuvani na mjestu gdje su se koristili za mjesto za koje su pisani, vjerojatno pisani od strane lokalnih skriptoraa. Trogirski rukopisi - trogirska glazba nije nikada mijenjala svoje prebivalište. Znala je za događaje u susjedstvu znala je za sve promjene koje su se događale na području crkvene glazbe toga vremena ali namjeno čuva svoj identitet. Jesmo li mi toga svjesni? i odgovor je: jesmo, jer je zajednički projekt HAZU i Harvardskog sveučilišta koji je prepoznao važnost Trogira kao najvažnijeg izvora crkvene glazbe srednjega vijeka dobio nagradu Josip Andreis za glazbenu publicistiku i muzikologiju, istaknula je Hana Breko Kustura.

Posebice dirljiv dio večeri bio je nastup Vokalista trogirske katedrale koji su pjevali tradicijske napjeve, pa su pobudili sjećanja starijih u publici na napjeve koje su im pjevali djedovi i bake. Mihovil Peko je otpjevao dio Evanđelja iz Trogirskog evanđelistara koji je stariji od onog što mi danas znamo kao staro gregorijansko pjevanje. Arhaična je zvukovnost, melodija nije ona gregorijanska, ona je arhaična, svjesno stara. Dakle Trogir baštini tradiciju predgregorijanske tradicije. Jedan od takvih napjeva je i upravo Evanđelje iz Evanđelistara pohranjeno u riznici katedrale sv. Lovre. I samim time što smo imali priliku čuti tradicijske pučke napjeve koji su živi, izvode i pjevaju se, svjedočili smo i podržavamo te aktivno sudjelujemo u njihovu očuvanju.

Danka Radić