Ljetno predstavljanje dvije zbirke pjesama u OMH u Trogiru

Ogranak Matice hrvatske u Trogiru u kolovozu je organizirao predstavljanje dviju zbirki pjesama. Prvu, u dvoru Kneževe palače u Trogiru, zbirku pjesama Gwiazdy nad Adriatykiem / Zvijezde nad Jadranom, autorice Kaline Izabele Ziole, poljske pjesnikinje, prevoditeljice, književne kritičarke, novinarke i animatorice kulture. Zbirku su predstavili književnici: Nikola Šimić Tonin, Valerio Orlić i pjesnik gost Ante Gregov Jurin. „Toliko povijesnih niti povezuju Hrvatsku i Poljsku, upleteni plet u cjelinu slike, u cjelinu srca, koji svojom poezijom nadopunjuje Kalina. Polazeći od osobnog, singularnog i izoliranog iskustva i stilizira ga u osjećaj čitave jedne Goleme nacije, njene i naše Poljske, povezani molitvom i svetosti Ivana Pavla II., hrvatskom uzdanicom svetosti, svojim stihovima stihozbori ljubav, Kalina, dvije zemlje potpomognute i njenim stihovima ruke su u molitvi ljubavi, jednome svecu, Papi Putniku, Poljaku, koji je dotaknuo dušu i srce sve i jednoga Hrvata. Kroz njega, kroz poeziju i ljubav kakvu nam nesebično daruje Kalina, više se niti ne pitamo zašto toliko volimo Poljsku i njene ljude. Kod Kaline Izabele Ziole: Eros je poezija. Heroizam je poezija. Milovanje je poezija. Kalina je poetesa, kojoj treba ustati i nakloniti se. Kod čitanja Kalinine poezije važnu ulogu ima osobnost čitaoca, iz kakvog rakursa promatra stvari koje mu ona podastire, - računa na tog recipijenta, adresanta, s kojim će realizirati fenomenologiju interaktivnog poetskog čina uz uvjet da on posjeduje visoku čitataljsku kulturu i senzor. I spozna, dokući svu ljepotu, poruku ljepote, otkrivenu sliku, dat osjećaj, iskricu duše. Iskre, poetske iskrice Kalinine duše, svijetle jasnim i jarkim svjetlom na poetskom nebu, svijetli su i neugasli poetski trag u beskraju, neugasive, neponovljive, svoje, vječne, Kalinini poetski stećci, kameni poetski krajputaši, zapisi u vremenu i za sva vremena,“ istaknuo je na predstavljanju Nikola Šimić Tonin. Kalinine pjesme čitale su trogirska pjesnikinja Ana Čagalj i sama autorica.

Drugu zbirku pjesama I lito i svitlo, autorice Marine Čapalije, hrvatske pjesnikinje, Ogranak je predstavio u autoričinu rodnom Drveniku Velom na istoimenom otoku, u Ateljeu Tramontana. Zbirku su predstavile Vera Horvat, književnica i prevoditeljica te Danka Radić u ime nakladnika OMH u Trogiru. „U svojoj novoj zbirci pjesama Marina je ostala dosljedna svom tihom, komornom glasu, rodnom dijalektu i promišljanju vječne teme čovjekove egzistencije u sada već po njegov opstanak otvoreno prijetećem ambijentu. U svojoj ljudskoj i poetskoj iskrenosti, ne želeći govoriti glasom drugog ili trećeg lica, Marina, kao i njena čuvena imenjakinja Cvetajeva, progovara iz najdubljeg segmenta svog bića. U njenim pjesmama nailazimo na otvorenost koja plijeni, namećući pitanje koliko bola pričinjava da se školjka duše otškrine i iz sebe istisne ono zavjetno, najskrivenije zrno. Ipak, to ni izdaleka nije sve. Ono što zahtjevnijem čitaocu neće promaknuti jest da nad svakim stihom lebdi prisustvo trezvene filologinje i lingvistice koja dobro zna da, kako bi rekao Heidegger, „svi putevi misli na manje ili više opipljiv način tajanstveno vode kroz jezik“. A jezik je, opet, kuća bitka. I upravo o tome govori prvi ciklus Marinine zbirke, indikativnog naslova Samo kuća. U njemu pjesnikinja otkriva tajnu mnogolikosti fenomena kuće, čija se transformacija odvija pred očima čitatelja. Sljedeći je ciklus posvećen moru, osobnom i poetskom utočištu pjesnikinje Marine Čapalije. Smješten uz motiv kuće on s njom formira svojevrsni klaster simbol. I to nije puka Kuća na osami, azil za sjetu ili Kuća pored mora, s prejudiciranim asocijativnim nizovima. Jedan od ciklusa, I lito i svitlo, po kome je knjiga i dobila ime, implicira tračak nade u ovo posljednje. Izgubiš Kuću, sve kuće, nađeš se usred gibljive morske pjene, a ona, očvrsnuvši od bola, postane tvoj Otok. Kuća prozirnih zidova. A u njoj – „i lito, i svitlo“. Ona onda pjeva (o) smislu osame i bola u kojoj najjače sja “svjetlo duha, plam u otajstva zori“, ali ne krije da se poslije velikog plamsanja – sagorijevanja i samosagorijevanja, odmorište duše može naći tek na malenom, mukom izvojevanom tajnom mjestu, dakle u svojoj oniričkoj domaji. Tamo, gdje je vazda i lito i svitlo. Pjesnikinjina sreća je (i) u tome što za oniričkim predjelima ne mora tragati ni po Pompejima ili Knossu, niti kanalima Venecije ili Amsterdama; ne mora se oslanjati na ideal(izira)ne krajolike Claude Lorraina, jer ih ima pred sobom i u sebi. To je otok kome se sama uvijek vraća i na koji je čitalac pozvan. Posebno onaj koji osjeća strepnju i neizvjesnost u ovom našem raskućenom, osiromašenom i sve izbezumljenijem svijetu.“ Tako je Vera Horvat predstavila autoricu i njezinu najnoviju zbirku pjesama. Na kraju je zajedno s Marinom Čapalija čitale pjesme iz zbirke I lito i svitlo.

Danka Radić