Predstavljanje zbirke pjesama "I lito i svitlo" autorice Marine Čapalije

Zbirku su predstavili  Danka Radić u ime nakladnika Ogranka Matice hrvatske u Trogiru, Elvis Bošnjak i Trpimir Jurkić, glumci HNK-a Split i Marina Čapalija, autorica, uz gitarističku pratnju Petra Čulića.

Marina Čapalija je članica Društva hrvatskih književnika. Objavila je deset zbirki pjesama na čakavskom narječju Drvenika Velog, a 2015. objavljena je pjesnikinjina monografija Valjat će mi hodit. Na 12. Međunarodnom festivalu poezije „Slavenski zagrljaj“ (2018.) u bugarskom gradu Varni dobila je Posebnu nagradu za cjelokupno stvaralaštvo, za tisuće čitatelja prosvijetljenih njezinim stihovima, za čuvanje svoga drevnoga jezika i stvaralaštvo na starome čakavskome narječju te za zaštitu slavenskoga jedinstva. Materinska čakavština Velog Drvenika nije jezik kojim ona komunicira s drugima: pjesnikinja baštini jezik kao posljednji preživjeli osamljeni govornik plemena koji još jedino opći sa šutnjom onostranog.

U najnovijoj zbirci pjesama I lito i svitlo, Marina Čapalija ostaje dosljedna svom tihom, komornom glasu, rodnom dijalektu i promišljanju vječne teme čovjekove egzistencije u sada već po njegov opstanak otvoreno prijetećem ambijentu. U svojoj ljudskoj i poetskoj iskrenosti, ne želeći govoriti glasom drugog ili trećeg lica, Marina, kao i njena čuvena imenjakinja Cvetajeva, progovara iz najdubljeg segmenta svog bića. U njenim pjesmama nailazimo na otvorenost koja plijeni, namećući pitanje koliko bola pričinjava da se školjka duše otškrine i iz sebe istisne ono zavjetno, najskrivenije zrno. Ipak, to ni izdaleka nije sve. Ono što zahtjevnijem čitatelju neće promaknuti jest da nad svakim stihom lebdi prisustvo trezvene filologinje i lingvistice koja dobro zna da, kako bi rekao Heidegger, „svi putevi misli na manje ili više opipljiv način tajanstveno vode kroz jezik“. A jezik je, opet, kuća bitka. I upravo o tome govori prvi ciklus Marinine zbirke, indikativnog naslova Samo kuća.

U njemu pjesnikinja otkriva tajnu mnogolikosti fenomena kuće, čija se transformacija odvija pred očima čitatelja. Kuća može biti (pri)morska, (pra)postojbinska, ali i ona iz domaje, od teškog kamena saz(i)dana i teškom prazninom ispunjena. Može biti zastrašujuća, kao kod Noldea, ili pak sasvim oslobođena zidova (sic!). Kada se razdvoji na Ja-kuću i Ti-kuću, te dvije strane se više nikada ne mogu sresti. Postoji i Komfor-kuća, umjetno sazdana, mišljena da bude simulakrum rodne. Kuća može postati i konhom za školjku koja je isplakujući biser izglobila oba krila, kao i krovom za Knjigu-kuću koja je u se, kao ova, primila sve izgubljene kuće. Jedan od ciklusa, I lito i svitlo, po kome je knjiga i dobila ime, implicira nade. Izgubiš Kuću, sve kuće, nađeš se usred gibljive morske pjene, a ona, očvrsnuvši od bola, postane tvoj Otok. Kuća prozirnih zidova. A u njoj – „i lito, i svitlo“. Uvjerena sam – i tiho, zapisala je Vera Horvat u pogovoru zbirke pjesama.

Danka Radić