Stihovnica Siska - Hommage Danijelu Dragojeviću

Pred mnogobrojnom publikom u Kulturno-povijesnom centru Sisačko-moslavačke županije, u posebno lijepom osmišljenom program, te na radost prisutnih ljubitelja poezije Danijela Dragojevića, sudjelovali su profesor Krešimir Brlobuš, prijatelj pjesnika, Tomislav Škrbić, Siniša Matasović, Đurđica Vuković, te dramska grupa učenika 2. razreda Srednje škole Viktorovac pod mentorstvom prof. Tanje Vadla.

Hommage je započeo čitanjem Psalma 130. i skladbom Arvo Pärta  De profundis, a nastavio se kazivanjem Dragojevićeve poezije koje je nakratko prekinuto razgovorom o nedavno preminulome pjesniku. U svom obraćanju Krešimir Brlobuš je istaknuo:

„U kuglolikoj cjelini sve(mira) rađaju se, žive i umiru bezbrojne pojave. Njihov se objedinjujući početak i svršetak u božanskoj okruglini svijeta neprekidno obnavlja. Pitamo se, da li se rađanjem, sazrijevanjem, postupnim upojedinjenjem određene životne pojave istodobno rađa i njihova riječ (λόγοϛ)? Manje je poznato da su navodno riječi u Homerovim epovima bile izvan alegorija, ono isto što su i imenovale – pojave (φαινόμενον). Dakle, drevni su nas mitovi i pjesništvo još u Homerovo doba poučavali da su riječi i pojave bile posve istovjetne. Je li tako i u sadašnje doba? Naravno da nije. Poznavateljima pjesništva u nas i u svijetu nije nepoznato da prisutnost nečega takvog naslućujemo samo u pjesništvu onih malobrojnih pjesnika koji svojom umjetničkom smjelošću i cijelom svojom dušom nastoje živjeti u zvukotvornom ozvučju samo njemu svojstvenoga  pjesništva? Možda je upravo naš sudobnik Danijel Dragojević takav pjesnik koji djelomice uspijeva u tome? On je zacijelo jedan od malobrojnih, izvoru pjesničkog kazivanja bliskih pjesnika koji postaju i ostaju ono isto što i pjesnička riječ. Izvan neprimjerena posredovanja Danijel neposredno, gotovo posve primjereno, obitava u riječima. U njegovim se riječima ne sabiru i ne razabiru ona tiha staništa i prostori ispunjeni posvemašnjom osamom razborita života.

„Stojim usred riječi kao da je to negdje…“ (Tapiserija)

Nisu li dakle riječi za Danijela Dragojevića ono isto što i pjesmo-tvorni zavičaj njegove duše? Možda? Posve spokojan i opušten, on nimalo ne zabranjuje riječima da iz njih samih, kako sam kaže, kiša kiši. To je neposredno, opušteno, dopušteno, prirodnom nužnošću ugođeno, jednostavno i posve nesputano padanje kiše.“

Učenici Anja Milić, Marija Matijević, Juraj Cvar, Lana Nagić, Lara Kovačević, Leonardo Bjelovarec, Mia Polovina i Filip Zirdum nadahnuto su interpretirali Danijelove pjesme: Ljetni dan u Dubrovniku, Kiša, Ograda, Tama, Katulbo, Lake misli, Četvrtak, Male žene, Cipele i Ptice.

Nakon recitacija pročitan je tekst Tee Benčić Rimay „Danijel“ u kojem autorica konstatira: 

„Što se pak jezika tiče, možda bi kritika imanentna djelu trebala pronaći neki mjesečev jezik, jezik prostranstva, jezik oblina, krivina, jezik kruga, ali i uzlova sa svake strane, jezik stakla, jezik puhanja, otoka, jezik koji nije navikao na govor. Kako pjesnik ne želi pričati ničim što mu je podmetnuto, tako ne želi ni da njemu prije sna bilo tko podmeće ravnu crtu, kad njemu treba krivulja koja preciznošću neba ide iz uvale u uvalu. Dragojevićev otok, a zapravo pjesma koja nastaje, odjednom postaje zagrljaj… Teme u poeziji Danijela Dragojevića? Nema tema. Pjesnik kao da i nehotice pazi da slučajno ne počne govoriti o nečemu o čemu se govori. Ako i govori, riječ je o idejama. Dragojević je besteman pjesnik, jer teme su dosadne, isprazne, banalne i jako, jako ljudske. A budući da ljudi više ne misle, pjesma kao ideja postat će dim veći od svake riječi, jer tako se oštri vid, britkost opažaja, svijest o prebivanju. Jer nema svijesti o bivanju, tu glavnu riječ preuzima pustolovina jezika - možda rječnik koji je bog izumio, ali koji ni sam ne razumije.“

Na kraju je događanja oduševljena publika poslušala skladbu Arvo Pärta Pari Intervallo te posve utonula u tišinu vlastitih misli.

Đurđica Vuković