POTRES U SISKU: Svjedočanstvo dugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Sisku i glavne urednice časopisa Riječi Đurđice Vuković

Ne mogu u svoj dom, zabatni zid Libermanove kuće srušio je moj krov i dimnjak. Promatram s uzobalja Kupe Prvu ulicu i kuću nakon snažnog potresa 29. prosinca 2020. Točno je 12 sati i 19 minuta

Janus je riknuo
iz utrobe zemlje

Na toj kratkoj čistini od sto metara, od kuće do rijeke, našla sam trenutni spas. Sjetila sam se dječje igre skrivača i najtajnijih mjesta gdje smo se skrivali, ali i mjesta koje smo nazivali „spas“. Tamo smo brzo trčali ispred onoga tko nas je tražio i pobjednički uzvikivali „spas za mene“. Izvukla sam živu glavu trčeći i sad. Nisam sama, i drugi su istrčali van iz kuća.

Stoje kao u nekom snu iako je 12,19 minuta, možda koja minuta više. Stoje, bulje u niz kuća u Rimskoj ulici. Tiho je. Bruji mi u glavi misao hoće li sve pasti, srušiti se kao kocke domina.

Pogled na pročelja i oštećen krov zgrade OMH u Sisku u Prvoj ulici
neposredno nakon potresa 29. prosinca / Snimio Slaven Branislav Babić / PIXSELL

Cijela Prva ulica, Rimska, sve njezine kuće ostale su bez dimnjaka. Čini se, kao da ih je netko sve, ali baš sve, britvom porezao, savršeno precizno. Od njihova pada vidljivi su tragovi na krovovima, ona su sanjkališta hrpi crepova koji su se sjurili na ulicu.

Lica s maskama

Prvu je ulicu potres osakatio, ali pročelja kuća, ona koja gledaju na Kupu, doimaju se netaknuto, nestvarno, kao da su problijedjela od straha, doimaju se kao lica s maskama. Slutim da se iza maske skriva nekakav užas. Iz zemlje je iskočio rimski bog Janus, bog s dva lica, bog završetaka i početka. Da, druga strana tih ukočenih lica, ona koja gleda u dvorišta, ranjena je, potrgana i suzi starim ciglama. Vidljivo je to kroz haustore zatrpane šutom. Nestvarna tišina, ljudi se grle pristižući iz udaljenijih kuća, neki plaču bezglasno. U kućnom haljetku i šlapama moja znanica vodi psa na uzici koji joj neprestano podlijeće pod noge. Obraćam joj se s glupim pitanjem: Zašto se nisi obukla? Gleda me preplašeno: Nisam stigla! Ma dobro, nema veze, sve će biti dobro – govorim u bunilu. Na klupi sjedi majka moga prijatelja u spavaćici.

Zgrada Glazbene škole Frana Lhotke u Drugoj ulici / Snimio Marin Tironi / PIXSELL

Nastaje komešanje jer je zvuk sirene razbio tišinu. Sve se uskomešalo, zvone telefoni. Sad mogu pogledati i nešto dalje, niz ulicu. Grad je razrušen! Gotovo sve stambene jednokatnice u Rimskoj ulici građene potkraj 18. stoljeća u lošem su stanju. Kuća trgovca Reissa, Neiburga, Sigurova i Koturova kuća, kuće Lovrićeva i Fabac. Pogled mi segne do prve stambene dvokatnice, kuće Pavlice, Rimska 9, gdje su prostorije naše Matice hrvatske u Sisku. Ta će kuća poslije biti označena crvenom oznakom, što znači da je Matica hrvatska u Sisku postala beskućnica. Unatrag nekoliko godina borili smo se s Gradskom vlasti za nastavak korištenja prostorija koje smo uz pomoć donatora, sisačkih obrtnika, skromno uredili. Sad je naša sudbina izvjesna. Matica hrvatska u Sisku dijelit će sudbinu mnogih sugrađana koji su ostali bez doma. Pogled mi klizi do još dvije katnice u tome nizu, Holandske kuće, nedavno obnovljene, i kuće Miller, Weiss. Da, situacija je ista. Poražavajuće.

Prva ulica neposredno nakon potresa / Snimio Slaven Branislav Babić / PIXSELL

Krećem se u bunilu do Trga bana Jelačića pogleda uprta u katedralnu crkvu Uzvišenja svetoga Križa. Njezin toranj opasno se nagnuo. Kuće na Trgu još su u gorem stanju. Pomislim na Križni put Slave Striegla postavljen u katedrali i na sliku svetoga Kvirina. Netko trči i govori da je Glazbena škola Fran Lhotka srušena. Legla sam od nemoći na travu pokraj Tuškanove kuće. Zabila sam glavu u busenje vlažne trave. Podigao me prolaznik i povukao dalje od te kuće. Krov joj je crvena prašina, nastala od lomljave crijepa, suklja prah u zrak i pada u Kupu. Ovo je završetak i početak vremena, pomislim.

Kupa mirno teče

Kupa teče mirno. Promatram taj rimski građevinski materijal, izvađen iz zemlje i negdje s kraja 19. stoljeća ugrađen u sada poluporušene kuće. Te će cigle ponovo uroniti u zemlju poput stare Siscije. Ta će čvrsta građa također ponovo izroniti iz našeg posavskog ilovaka da posluži za građenje novih kuća. Sisak, Segestika, Siscija, Sizzek slagan je sloj po sloj i stoji više od dvije tisuće godina tu na tom mjestu, ugniježđen između meandra Kupe, Save i Odre. I opet će stajati, hoće! Volim te, moj rodni grade!

Predsjednik OMH u Sisku Tomislav Škrbić, predsjednik MH Stipe Botica i glavni tajnik MH Zorislav Lukić u razgledu oštećenih prostorija Ogranka / Snimio Goran Galić

Nećemo te porušiti usprkos crvenim oznakama jer bi tako zauvijek nestao, nestala bi tvoja vrijedna povijesna urbana struktura. Zagrlit ćemo te i zaviti rane samo da mi, tvoji ljudi, stanovnici, Siščanke i Siščani, umirimo preplašena srca, i da prestane podrhtavati tlo pod nogama. Zagrlit ćemo te kao što nas sada grle i pomažu mnogi prijatelji. Obrisat ćemo suze, razmisliti i krenuti u naše i tvoje obnavljanje.

Zatvaraju se i otvaraju gotovo u isto vrijeme nova vrata. Pravo na optimizam ulili su mi nekoliko dana poslije mladi arhitekti, procjenitelji šteta, Siščanka i Siščanin, koji su mi rekli da će ubrzati osnivanje Društva arhitekata u Sisku jer je to sad gradu najpotrebnije za obnovu. Divno, rekoh! Imate moju podršku! Popili smo po štamprl domaće jabukovače u zajedništvu. Vani je hladno i počeo je padati snijeg. Nedostaje mi dom.