Vihori s Rogova

...Upravo na zavičajnoj motivici počiva gotovo svaka od ovih 27 pjesama Zorana Josipa Jurića, bez obzira pripadaju li  zavičajnjo lirici u užem smislu, domoljubnoj ili pak ljubavnoj poeziji. Nastajale su na kraju jednoga i početkom drugoga milenija (1999. - 2015.) uglavnom na relaciji Rupe - Zagreb. Prostorna rascijepljenost lirskoga ja reflektira se na intimnu rascijepljenost i(li) podvojenost, propitkivanjem ukorijenjenosti u zavičajnu podlogu. Rodne Rupe i širi zavičajni krug postaju izvorište poetske inspiracije, ali i izmaštano odredište, žuđeno ušće.

Koristeći amalgam književnoga jezika i zavičajnoga jezičnog idioma, Jurić se okreće riznici sjećanja te u intimističkom, ponegdje i epifanijskom zanosu, donosi bogatu galeriju slika iz mladenačkih dana isprepletenih s aktualnom sadašnjošću pjesničkoga subjekta. Riječima se oživljavaju toplina Božića u rodnome domu na kraju stoljeća, vihori s Rogova što lede ruke i raznose uspomene, nezaboravna ljubovanja na livadi pored Roškog slapa, vožnja drvenim brodom, melankolična jutra u zavičaju, slika oca koji šuteći zida „prkoseći i vremenu i smrti“ ... Jurićeve pjesme sadrže narativni element, stoga djeluju kao nekakve male priče kazane stihom. Poput lika oca u pjesmi Čuvar tišine, zida i Zoran Josip Jurić. Zida stih po stih. Dugi nizovi stihova, astrofičnih, što se ugrađuju jedan u drugoga, gomilaju jedan na drugoga. Njegova je poezija „dugoga daha“, gotovo maratonska, sa stihovima što vizualno nalikuju suhozidima iz rodnoga mu kraja.

dr. sc. Dijana Mikšić Labura