In memoriam Mirko Marjanović (13.07.1940 - 27.05.2023)

Mirko Marjanović rodio se u Tramošnici, malom mjestu Bosanske posavine, nedaleko od Gradačca. Rat i teške godine po završetku Drugog svjetskog rata provodi u Tramošnici, gdje završava osnovnu školu. Po završetku osnovne škole nastavlja školovanje u gimnaziji, te svakodnevno putuje do obližnjeg Gradačca, gdje gimnaziju završava 1961. godine. Nakon gimnazije život ga vodi do Sarajeva gdje prvo studira pravo (dvije godine), a potom mijenja smjer i diplomira na Višoj pedagoškoj školi iz oblasti likovne umjetnosti 1968. godine. To je period njegovog prvoj javnog djelovanje, jer već u vrijeme studija postaje tehnički urednik studentskog lista Naši dani, a potom slijedi Zadružni željezničar. Kako je bio jako uspješan u svom poslu veoma brzo dobiva namještenje na istim poslovima u Oslobođenje. Pored tih poslova angažiran je i u književnom časopisu Život, gdje je radio kao korektor u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar.

Već od 1969. godine radi na TV Sarajevo kao ilustrator, a kraće vrijeme i kao urednik u informativnom i kulturnom programu. Time nije završio njegov radni i društveni angažman, te je od 1977. do 1980. godine bio je tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH. Nakon toga od 1980. do 1984.godine postaje glavni urednik književnog časopisa Život, a od 1984. do 31. ožujka 1994. godine, kada odlazi u mirovinu, urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od urednika (uz Ristu Trifkovića i Aliju Isakovića) edicije Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga.

Od siječnja 1994. godine do siječnja 1995. godine prvi je glavni urednik Stećka, lista za kulturu i društvena pitanja u HKD Napredak. Kako je to period ponovnog utemeljenja Matice Hrvatske u Sarajevu, nakon obnoviteljske skupštine, u srpnju 1996. godine biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu. Te iste godine, u prosincu, izabran je za glavnog urednika obnovljene Hrvatske misli, časopisa za umjetnost i znanost, čiji je nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Sarajevu. Na mjestu glavnog urednika proveo je deset godina, a kao predsjednik Ogranka do 2000. godine. Kada odlazi sa mjesta glavnog urednika Hrvatske misli, preuzima uredništvo nad tek utemeljenom edicijom Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čija je realizacija započinje 2001. godine i u kojoj je do sada, kao glavni urednik ovog velikog nakladničkog projekta, s Markom Karamatićem i Ivanom Lovrenovićem, pripremio, uredio i objavio preko 40 knjiga.

Također je bio i društveno angažiran, te je u Udruženju književnika BiH bio tajnik od 1974. do 1976. godine, dopredsjednik od 1976. do 1978. godine, predsjednik od 1978. do 1979. godine i predsjedajući Udruženja od 1979. do 1980. godine. Također je tijekom domovinskog rata u Bosni i Hercegovini bio dopredsjednik novoosnovanog Društva pisaca Bosne i Hercegovine bio od svibnja 1993. do svibnja 1997. godine.

Sve vrijeme domovinskog rata u Bosni i Hercegovini proveo u opkoljenom Sarajevu. Bio je jedan od osnivača bosanskohercegovačkoga centra međunarodnoga P.E.N. kluba u jesen 1992. godine, u opkoljenom Sarajevu. Nažalost, na kraju je 2020 godine istupio iz članstva ove udruge jer se nije slagao sa politikom P.E.N.-a.

Nije se samo bavio književnošću i kulturom, bio je i slikar, a samostalno je izlagao tri puta i to dva puta u Sarajevu 1991. i 1995. godine, te u dalekom Vancouveru 1996. godine.

Iako je sa suprugom Ljiljanom proživio najteže trenutke opkoljenog Sarajeva, u gotovo svim poratnim godinama bio je isključen iz javnog života grada, ali je dao veliki doprinos Napretku i Matici hrvatskoj.

Ka književnosti se okrenuo veoma rano u svom životu, te je svoje prve prozne radove već objavljivao u đačkom listu Riječ mladih u Gradačcu. Prvu pripovijetku Ima - nema sudbine tiskao je u mostarskoj Mladoj Hercegovini još davne 1958. godine kao gimnazijalac. Potom je čest suradnik listova i časopisa: Naši dani, Putevi, Lica, Odjek, Oslobođenje, Život, Republika.

Pisao je i pripovijetke, a neke su mu uvrštene u mnoge antologije, izbore i preglede i prevođene na talijanski, njemački, španjolski, engleski, poljski i turski jezik.

Njegov radni i društveni angažman nije prošao nezapaženo, te za svoj rad dobio brojna priznanja. Tako je bio dobitnik nagrade Svjetlosti za roman Povijest izgubljene duše (1980. godine) i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva za isti roman (1981. godine). Za roman Braća dobio je Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH (1984. godine). Tijekom ratne 1995. godine, kao glavni urednik, dobitnik je međunarodne nagrade Pierre Chevallier (Génève) za mjesečnik Stećak. Roman Topot divljih konja je objavljen 1989. godine u Novom Sadu, naredne godine NIN-ov žiri, kojim je predsjedao Borislav Mihajlović Mihiz, uvrstio ga je u najuži izbor za nagradu toga tjednika za najbolji roman u toj godini u Jugoslaviji.

Pored pobrojanog iza njega ostala i brojna druga djela: U ime oca i sina (roman, 1969. godina), Središte (pripovijetke, 1973. godina), Povijest izgubljene duše (roman, 1980. godina), Braća (roman, 1983.), Voda teče kako teče (izbor iz proze, 1984.), Topot divljih konja (roman, 1989/2002. godina), Živjeti smrt (sarajevski ratni dnevnik, 1996. godina), Fra Petar Perica Vidić (likovna monografija, na hrvatskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku, 1997. godina), Fra Petar Perica Vidić (likovna monografija, 2004. godina), Treći svjetski rat (zapisi, kritike, pjesme, razgovori, 1999. godina), Osmjehni se i u plaču (roman, 2000. godina), Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas (leksikon, 2001. godina), Čuvar obiteljske katedrale (priče, 2011. godina), Zapisi o knjigama i slikama (književni i likovni zapisi, leksikon o hrvatskim likovnim umjetnicima BiH, 2012. godina), Kad god razgovaram s vjetrom (pjesme, 2014. godina), Strah (roman, 2014/2016. godina), Dom blaženog djeteta (roman, 2017. godina), Od zaborava za zaborav (prozni zapisi i pjesme, 2017. godina), Zašto mislim da je danas petak (pjesme i prozni zapisi, 2019. godina), Pod jednim krovom (zapisi o piscima, slikarima, grafičarima, dnevnik iz Kine, 2020. godina), O hrastu i žiru (pjesme i prozni zapisi, 2020. godina), Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas (drugo dopunjeno izdanje), pripremljen je za tisak, još nije objavljen. Iza Mirka Marjanovića ostala su još četiri neobjavljena prozna rukopisa: A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu (roman), Puno je dobrih ljudi u Sarajevu (priče), Uskrsnuće živih (kratki roman), Kritike, sjećanja.

OMH u Sarajevu