Tribina Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva u Rijeci

O tribini su izvijestili Informativna katolička agencija, portal Novoga lista, portal dijalog.hr i dnevne novine Novi list.

Na tribini su izlagali bibličar dr. sc. Ilija Čabraja, crkveni pravnik mr. sc. Goran Žan Lebović Casalonga i autor knjige, a videozapisi izlaganja objavljena su i na YouTubeu.

Tribinu je moderirao dr. sc. Željko Bistrović, koji je uvodno istaknuo: „Matica hrvatska najdugovječnije je hrvatsko kulturno društvo i jedna od najuglednijih hrvatskih institucija. A Biblija, knjiga nad knjigama, prva je tiskana knjiga čovječanstva. Matica je i najveći hrvatski nakladnik. Biblijom se Matica bavila na različite načine, a na stranicama Vijenca Matica hrvatska popratila je i novo izdanje Biblije prilozima koji su prema njemu afirmativni, kao i onima koji su prema njemu kritični. Iako nisam stručnjak za prevođenje Biblije, Bibliju čitam, slušam njezina tumačenja i koristim je u znanstvenoj disciplini za koju jesam ekspert, a to je ikonografija. Napadi ad hominem idu za time da negiraju osobu, a ne njezine argumente. Stoga vas sve molim da otvorena srca poslušate ovdje izrečeno.“

Bistrović je rekao i kako je Radeljeva knjiga „apologija svetomu Jeronimu, najvećem filologu svih vremena, prevoditelju Biblije zbog čega je stekao status jednoga od četiri crkvena oca Zapada i jednoga od najvećih poučavatelja Biblije. Svetojeronimska tradicija jedan je od integrativnih narativa hrvatskoga naroda još od XIII. stoljeća, a otac hrvatske književnosti Marko Marulić duboko ga je usadio u biće hrvatskoga naroda. Na simboličkoj razini Hrvati se danas odriču našega svetoga Jere i njegov je spomen ugrožen. Franjevačka provincija sv. Jeronima utapa se u provinciju sv. Ćirila i Metoda, a i Hrvatsko katoličko društvo sv. Jeronima, uz Maticu hrvatsku jedna od najdugovječnijih hrvatskih kulturnih udruga, u opasnosti je nestanka. Kao ljubitelju filologije drago mi je da se sv. Jeronimu možemo vratiti na filološkoj razini, ali i da time vraćamo sv. Jeronima hrvatskomu narodu i na simboličkoj razini.“

Sve okupljene pozdravio je i Stjepan Juranić, nakladnik, utemeljitelj Nakladničke kuće Tonimir i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Varaždinskim Toplicama. On je istaknuo: „Ova knjiga otvara polemiku i to s pravom. Ne trebamo bježati od drukčijeg razmišljanja. Upravo kritika i dijalog vode boljemu. Svaka riječ večeras izgovorena nije protiv nečega, nego je ‘za’, za kvalitetu, da o svakom budućem prijevodu ne bude ovakvih dilema i da svi skupa zajedno s Biblijom rastemo u vjeri.“

Bibličar Ilija Čabraja istaknuo je: „Prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva izazvao je, ne bez razloga, velike reakcije i rasprave. Kritike se odnose prije svega na tvrdnju izdavača da je riječ o ‘standardnom hrvatskom jeziku’, o novoj ‘katoličkoj’ Bibliji, da ‘prvi put Hrvati imaju Bibliju koja je prevedena iz potpuno jasnih i pouzdanih kritičkih izvora‘. Tako se tvrdi do neiznemoglosti. Te su tvrdnje prijeporne jer se dobije dojam da do sada nismo imali cjeloviti prijevod Biblije na hrvatskom jeziku. Prijevod Hrvatskoga biblijskog društva trebao je biti osvježenje i obogaćenje, kako jezično tako i teološko. A on je ‘samo najnoviji – i ništa više’, kako je napisao Dubravko Turalija. To znači da u njem nema ništa od osvježenja i obogaćenja.“

„Najnoviji prijevod svojstven je i po ‘standardnosti hrvatskoga jezika’. No, kada je riječ o standardnosti hrvatskoga jezika, bez aorista, imperfekta, futura drugog i drugih standardnih vremena, i dalje govorimo o standardnom, ali i krnjemu, zakinutu, nepotpunu, manjkavu hrvatskom jeziku. Bez aorista, imperfekta, futura drugog prijevod nikako ne može biti ‘studijski’ nego isključivo narodni. Proturječno je, stoga, govoriti o ‘narodnoj Bibliji’, a u isto vrijeme tvrditi da je riječ o ‘studijskoj Bibliji’“, istaknuo je prof. Čabraja.

On je kritički raščlanio jezični pristup novomu prijevodu, nalazeći da pojednostavljenje jezika i izbjegavanje tradicionalnih glagolskih oblika osiromašuje teološku, književnu i pjesničku snagu biblijskoga teksta. Usporedbom postojećih prijevoda i novoga izdanja sažeo je kako novi prijevod često nije „ni točniji, ni razumljiviji, ni vjerniji izvorniku“. Dodao je kako taj prijevod nije odobren za porabu u bogoslužju, školskom i župnom vjeronauku, dušobrižništvu, molitvenim zajednicama i biblijskim grupama, a vrlo je problematično što se u javnosti predstavlja kao „nova katolička Biblija”.

„U cijelosti potpisujem sve što je o novom prijevodu Biblije rekao pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško koji se na nj kritički osvrnuo, i to s pravom. Ono što nam je tržištu servirano jest zamagljivanje. Osobito prikazivanje do iznemoglosti da je to prijevod s izvornih jezika što do sada da nismo imali. I da je to ‘katolički’ prijevod, a vidimo da nije“, zaključio je dr. Čabraja.

Crkveni pravnik Goran Žan Lebović Casalonga istaknuo je kako je tribina na Trsatu „znak Crkve koja želi razgovarati, slušati i suočavati se s važnim pitanjima koja se tiču vjernosti Božjoj riječi i odgovornosti prema vjernicima.“

Autora knjige prikazao je kao primjer angažirana vjernika koji argumentirano i odgovorno sudjeluje u crkvenom dijalogu. Radeljeva kritička i stručna analiza novoga prijevoda Biblije mora se promatrati kao izraz crkvene odgovornosti i pokušaj stvaranja crkvenoga prostora u kojem se mogu čuti različiti glasovi pozvani na unutarcrkveni dijalog, prostor u kojem se može argumentirano raspravljati o pitanjima koja se tiču same srži vjere i života Crkve, kritički, ali ne destruktivno, propitkujući suvremene procese i događaje u hrvatskom društvu i samoj Crkvi kojoj je zaželio dovoljno vjere i nutarnje snage da čuje kritiku, prizna moguće propuste i kroz dijalog traži put vjernosti Evanđelju i Božjoj riječi.

Rekao je kako autor knjige problematizira mogućnost da prijevodni zahvati u novome izdanju Biblije mijenjaju Pavlove naglaske o vjeri, djelima i opravdanju ili osporavaju katoličku mariologiju, što nije nikakvo sitničarenje. „Takva pitanja nisu trivijalna niti se mogu svesti na osobne polemike. Ona zadiru u samo srce katoličke hermeneutike i odnosa prema Svetome Pismu. Ako se prijevodom, makar i nenamjerno, zamagli smisao teksta koji je stoljećima bio važan u katoličko-protestantskim raspravama, onda je posve legitimno postaviti pitanje teološke preciznosti i odgovornosti prevoditelja, recenzenata i cenzora“, upozorio je mr. Casalonga.

„Pitanja koja otvara teolog Radelj imaju ozbiljnu težinu. Ako su njegove primjedbe utemeljene, što je pozvan prosuditi i sȃm čitatelj, tada se nužno postavlja pitanje gdje je došlo do propusta: u radu prevoditelja, stručnih recenzenata, cenzora ili drugih instanci koje su trebale osigurati doktrinarnu i tekstualnu ispravnost izdanja. Kriteriji da izdanje bude katoličko vrlo su jasni. Time se otvara i pitanje odgovornosti za eventualnu štetu koja je nastala među katoličkim vjernicima.“

Podsjetio je i na riječi Benedikta XVI. da „ništa ne nanosi toliku patnju Crkvi kao grijesi njezinih pastira”, osobito kada „svojim naukom ili propustima nanose štetu povjerenomu narodu Božjemu. Te riječi podsjećaju koliko je velika odgovornost od prevoditelja pa do onih koji izdaju odobrenja, ali i do izdavača i nakladnika jer se mogu dovesti u situaciju da nude proizvod koji ne odgovara deklaraciji što je, striktno gledano – prijevara ili obmana krajnjega korisnika koji im daje povjerenje.“

„No upravo je zato važno da se o takvim pitanjima razgovara otvoreno, argumentirano i crkveno odgovorno, a ne ideološki ili polemički. U tome i jest vrijednost večerašnjega susreta: ne u stvaranju podjela, nego u ozbiljnom promišljanju o tome kako ostati vjeran Božjoj riječi i kako graditi Crkvu koja se ne boji istine, dijaloga i razlučivanja. Vjerujem da će Radeljev doprinos pokazivanju ili prokazivanju nedostatka cjelovitosti katoličke vjere u toj Bibliji imati snagu da izazove potrebne promjene koje će dovesti do nužnih korekcija od strane nadležnih, vezanih uz ovaj prijevod Svetoga Pisma“, zaključio je Casalonga.

Autor knjige Petar Marija Radelj postavio je pitanja:

„Ako je prijevod bio zamišljen kao „ekumenski“, zašto Upravni odbor Hrvatskoga biblijskoga društva, sastavljen od pripadnika različitih Crkava i kršćanskih zajednica, nije odlučio po kojem će se predlošku prevoditi koje knjige Svetoga Pisma?

Ako je prijevod bio zamišljen kao „studijski“, zašto je u njem, u usporedbi s prethodim biblijskim izdanjima na hrvatskom, tako malo rubnih bilježaka, tumačenja i poprječnih uputnica?

Ako je prijevod bio zamišljen na „hrvatski govorni jezik“, zašto mu je dan podnaslov „hrvatski standardni prijevod“?

Što znači podnaslov te Biblije: „hrvatski standardni prijevod“? O kakvom je hrvatskom jezičnom standardu riječ ako u hrvatski standardni jezik pripadaju aorist i imperfekt, a ta su glagolska vremena izbačena iz prijevoda te Biblije?

Koji je funkcionalni stil jezika te Biblije? Jedan od ustaljenih i priznatih stilova jest biblijski stil, ali ta je Biblija odustala od glavnine njegovih obilježja. A to su: biblijski redoslijed riječi (pridjev nakon imenice, zamjenica nakon imenice, glagol nakon objekta), vrlo izražajne riječi, neke stare riječi, etnici i poraba jednostavnih prošlih vremena.

Zašto su toliki redci u toj Bibliji zatajeni i to bez smislena obrazloženja? Ako su stoljećima bili dio svetopisamskoga teksta, kada su i čijom odlukom ispušteni? Rezultat je krnja Biblija.

Zašto su bibličari angažirani kao prevoditelji, a onda segregirani i od barem kurtoaznoga upoznavanja s preinakama koje su provedene na tim prijevodima?

Zašto su u impresumu na str. [2] netransparentno navedena imena prevoditelja, bez naznake tko je od njih preveo koju knjigu?

Zašto redaktura nije pokušala ujednačiti barem ključna, učestala ponavljanja svetopisamskih misli da ne budu razroka, kao plod prevođenja različitih prevoditelja, na tolikim mjestima na kojima Sveto Pismo unakrižno navodi samo sebe?

Zašto nigdje nije navedeno tko je napisao ili s kojega su jezika prevedeni uvodi u pojedine biblijske knjige u toj Bibliji?

Zašto su navedeni očiti netočni podatci o predlošcima s kojih je prevođeno, ako su prijevodi više biblijskih knjiga bili dovršeni prije nego što su ta izdanja izvornika uopće objavljena?

Hoće li se dopustiti dijalog i omogućiti rasprava o pitanjima koja je ova knjiga postavila?

Hoće li se dopustiti objava izjave Biblijskoga instituta, koju su bibličari okupljeni u Zagrebu u siječnju ove godine dogovorili, nezadovoljni tom Biblijom?

Hoće li se saslušati i u katoličkim medijima prenijeti toliki svećenici, vjeroučitelji i drugi Kristovi vjernici zabrinuti zbog prijeporne pravovjernosti, izričite zabludnosti nekih mjesta ovoga prijevoda i osiromašenja hrvatskoga jezika?

Do kad će pitanje o kanonskopravnom sadržaju ‘suglasnosti’ koju je Hrvatska biskupska konferencija izdala toj Bibliji ostati neodgovoreno?

Hoće li se prestati održavati duhovne vježbe po toj Bibliji?

Hoće li se nastava namijenjena katolicima u školama i na fakultetima prestati izvoditi po toj Bibliji?“, zapitao je na kraju mr. Radelj.

Uslijedio je sat vremena pitanja odgovaranja na pitanja iz slušateljstva. Rasprava je pokazala veliki interes uključenih. Četrdesetak okupljenih izrazilo je nadu kako će ta tribina u Rijeci potaknuti nužne promjene oko uspostave dijaloga u Crkvi i uzimanja u obzir loših iskustava redigiranja, uređivanja, lektoriranja, korigiranja, objave i reklamiranja prijevoda Svetoga Pisma.

Željko Bistrović