Lupis o Lupisu, izumitelju torpeda

Vinicije B. Lupis: IVAN FERDINANDOV LUPIS – IZUMITELJ TORPEDA

Piše Goran Ovčariček

Narodnu predaju znanost najčešće odbacuje zbog njezine „nedokazivosti“, odnosno zato što često ne postoji neki konkretan povijesni dokument kojim je možemo potvrditi. U slučaju vlastite obiteljske predaje Lupis je uspio pronaći nekoliko dokumenata koji sugeriraju da se nešto od istine krije i u toj predaji

„Ukratko, mi koji pišemo smo svi u istom čamcu, kao da smo preživjeli napad torpedom, i nadamo se da ćemo doseći obale misli puni snage za djelovanje.“ Riječi američke povjesničarke Mary Ritter Beard zorno opisuju koliko jedan izum čovječanstva, ili točnije rečeno pojedinca, može ući u pore svakodnevnog života. Metafore naime nisu rezervirane samo za pjesnike, već tvore osnovne modalitete podsvjesnog i svjesnog razmišljanja ljudi na toliko ukorijenjen način da ih i ne primjećujemo u svakodnevnim mislima. Primjer torpeda, i jezične uporabe „torpediranja nekog“, pogotovo na sportskim borilištima, također nam to jasno pokazuju. Vojni izum koji je imao takav razorni učinak na brodove da je postao sinonim za potpuno uništenje i poniženje u brojnim drugim prilikama izumio je „naše gore list“ Ivan Ferdinandov Lupis iz Rijeke, tada već umirovljen časnik u austrougarskoj mornarici. Njegova je bila originalna zamisao, a nju je prihvatio i praktičnim umom inženjera unaprijedio „Tršćanin, no englezki državljanin“ koji je radio i živio u Rijeci, Robert Whitehead. Za svoj izum obojica su dobili 1869. od cara i kralja Franje Josipa „red željezne krune III. razreda uz oprost pristojbah.“

Robert Whitehead (desno) i njegov sin John s oštećenim testnim torpedom oko 1875. u Rijeci / Izvor Wikipedia

Čitajući ovu knjigu jedno pitanje samo se po sebi nameće, pogotovo u svjetlu aktualnih svjetskih događaja, odnosno invazije ruskih snaga na Ukrajinu potkraj veljače 2022, a to je pitanje moralnosti vojnih izuma. Sam autor nedavno objavljene knjige kojom se i bavimo u ovome tekstu i dalji rođak Ivana Ferdinandova Lupisa, Vinicije B. Lupis, postavlja slično pitanje u knjizi: „Dvojimo moralno, da li (sic) je jedno epohalno oružje koje (sic) proizvelo toliko stotina tisuća smrti, ono čime se netko treba ponositi?“ Iako je autor odabrao izum torpeda opravdati potragom za kršćanskim ekvilibrijem sv. Augustina, a izokrenuće takva stava je pripisao „mudrosti“ 20. stoljeća, osobno bih krenuo drugim putem. Svi izumi, pa tako i oni moralno dvojbeni poput nuklearnog oružja ili torpeda, počivaju na onom neutaživom, istraživačkom ljudskom duhu, na naivnoj mašti ili geniju (u dvoznačnom smislu genija i duha) koji je sposoban vidjeti nešto novo u nečem starom i uobičajenom. Na taj način, čak i ako zanemarimo postmoderni tretman objektivnosti te prihvatimo moralne predznake kao objektivnu kategoriju, izum ostaje moralno čist jer ne proizlazi iz negativnog poticaja, već iz svega onog što nas čini ljudima. Onoga božanskog u nama koje su opjevali pjesnici. „Kružim oko Boga, oko drevnog tornja, / kružim već tisuću godina, / a i dalje ne znam jesam li sokol, ili oluja, / ili velika pjesma.“ Time postaje nebitna i dvojba „koliko je Lupisov izum bio nesretan u ljudskoj povijesti, a koliko je pridonio ekvilibriju snaga“.

„Svi smo od nekog
i nečiji”

Povijesnu knjigu autor otvara svojevrsnom ogradom nužnom iz perspektive današnje historiografije i njenog mjesta pod suncem znanosti u postmodernom svijetu. Svjestan moguće reakcije znanstvenog svijeta na njegovu rodbinsku povezanost sa subjektima knjige, Lupis priznaje da je „teško iz osobnog kuta gledanja, kao povjesničar pisati o svojoj obitelji.“ Ipak, autoru u obranu, objektivnost, taj sveti Gral znanosti, sve se više doima samo kao iluzija, pogotovo ako u obzir uzmemo nedavna istraživanja uma, mozga i njihova funkcioniranja, koja pokazuju da su emocije u podlozi svega što radimo, pa tako i u podlozi naših najracionalnijih promišljanja i znanosti. „Svi smo od nekog i nečiji.“ I, uz to, imamo usvojene obrasce i „ladice“, očekivanja i predrasude, koji utječu na sve što radimo, i od toga ne treba bježati. Ova knjiga je nastala kao odgovor na neutemeljena pisanja o podrijetlu obitelji Lupis / Vukić, što sugerira emotivan začetak, ali ni to, ni rodbinske veze autora ne bi je trebale činiti manje dostojnom naziva znanstvene knjige.

Izd. Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, Rijeka 2021.

Autor se u knjizi hvata u koštac s nekoliko povijesnih problema. Jedan od njih je svakako istraživanje rodoslovlja više strana obitelji Lupis / Vukić, što se proteže kroz gotovo sva poglavlja. Pa tako nakon proslova i uvoda, u trećem poglavlju pratimo Lupise iz Donje Nakovane na Pelješcu; granu Lupisa iz Rijeke – kojoj pripada i „najslavniji“ član loze, naslovni izumitelj torpeda – i njezine veze s pelješkom granom pratimo u petom poglavlju, a ponešto o drugim obiteljima Lupis i Lupi iz Dubrovačke Republike u šestom od sedam poglavlja. Sve po sličnom obrascu, genealogija i crtice iz života tih ljudi. Dobivena je slika nužno fragmentirana, razlomljena poput sjećanja ili snova, i jednako tako nepotpuna. Najcjelovitiji prikaz toga vidimo u četvrtom poglavlju, u kojem su opisane zanimljive zgode iz života „istaknutih članova obitelji Lupis“. Kriterij je istaknutosti koji autor ovdje uzima, kao i u većini historiografije, dostupnost povijesne građe, odnosno tragova prošlosti koje je netko ostavio za sobom, najčešće ekonomskih, političkih ili umjetničkih. Iako povijesna istaknutost nastaje izborom povjesničara koga i što istaknuti, ovdje autor istaknutost uzima kao datost. Drugi problem kojim se bavi knjiga jest „lutanje u grafiji“ imena, odnosno problem više različitih uprava na istim područjima, od kojih je svaka pisala ista imena na svojem jeziku i na svoj način. Autor se u djelu trudi sistematizirati imena kako su se upotrebljavala u narodu, a samo postojanje te problematike implicira kompleksnu povijesnu zbilju hrvatske prošlosti i konstrukcije nacionalnog identiteta. I inače jezik djela nije strogo književni hrvatski jezik, već se ponosi ponešto i lokalnim izričajem, što djelu daje dodatni duh.

U potrazi za ‘’istinom’’

Treći povijesni problem kojeg se dotiče Lupis čini problematičan odnos današnje znanosti prema predaji, u ovom konkretnom slučaju prema njegovoj obiteljskoj predaji. Narodnu predaju znanost najčešće odbacuje zbog njezine „nedokazivosti“, odnosno zato što često ne postoji neki konkretan povijesni dokument kojim je možemo potvrditi. U slučaju vlastite obiteljske predaje Lupis je uspio pronaći nekoliko dokumenata koji sugeriraju da se nešto od istine krije i u toj predaji. Općenito govoreći, djelo može poslužiti kao metodološki primjer povjesničarima jer obiluje prikupljenim dokumentima i arhivskom građom koja prati tekst i posredno upućuje čitatelja na obujam posla koji je potrebno obaviti kako bi se prikupili razni fragmenti nečijeg života i složili u koliko-toliko smislenu cjelinu. Na koncu, prije kratka zaključka, Lupis prenosi dva dokumenta iz bečkih arhiva u njihovoj cijelosti pa se entuzijasti transkripcije i transliteracije mogu i u tome okušati.

Za kraj, poslužit će stihovi Ivana Lupisa Vukića koji se nalaze u knjizi, „Naša mladost puna ponosa i lira / U životu nikad nenalazi mira, / Ko pčela po cvieću, čovjek luta svietom / Hrleći za svojom tajnovitom metom / U borbi i brizi i u natjecanju / Svaki čas života žrtvujući za nju…“ Tako je i ova knjiga izraz neutažive želje i potrage za „istinom“.