8. Večer poezije i vina – Vinum et poeta 2026.

Nakon pomnog iščitavanja članice su Povjerenstva došle do sljedećih rezultata. U uži krug izbora ovogodišnjeg Natječaja ušli su sljedeći autori sa svojim radovima: Marin Buovac Sjećanje što zrije u tišini bačve, Karolina Milićević Seizmologija rastanka i Kći suše, Nina Vukadin Oksimoron vina, Milan Frčko Vino, Davor Stipan Arhipelag uspomena, Aleksandar Džakula Moj vinograd, Sanja Domenuš Pjesma o vinogradu ili vinu, svejedno je, Dragica Reinholz Zdravica plavom konju, Mario Surjak Slamnati pudar, Anica Marcelić Zatvaram vrata nemiru, Mario Raguž Od sunca do sunca i Katarina Pahljina Majčina rosa.

Prosudbeno je povjerenstvo između navedenih pjesama najboljom neobjavljenom pjesmom inspiriranom vinom i vinogradom za 2026. godinu proglasilo pjesmu Sjećanje što zrije u tišini bačve mladog pjesnika Marina Buovca iz Zadra.

Riječ je o zreloj, meditativnoj i izrazito metaforičnoj pjesmi u kojoj vino nije prikazano tek kao piće radosti i užitka, nego kao čuvar vremena, sjećanja i ljudskoga iskustva. Već sam naslov otvara prostor tišine i zrenja, a pjesma nas potom uvodi u svijet snažnih i dojmljivih slika: „sunce uči grožđe govoru“, „svaka loza je rečenica napisana polako“, „tamna molitva koja je prošla kroz korijen“, „berba počinje kao tiha liturgija zvona“. U tim se slikama vinograd pojavljuje gotovo kao živo biće, a nastanak vina poprima obilježja tihoga duhovnog čina. Pjesma skladno povezuje osobno i univerzalno: odnos oca i sina, prolaznost života, sjećanja koja nas oblikuju te iskustva koja u nama nastavljaju dozrijevati. Njezine su rečenice duge, ritmične i slikovite; bliže su poetskoj prozi nego klasičnoj pjesmi, ali upravo u toj širini pronalaze svoju posebnu glazbu i smiren, dostojanstven dah. Ističe se sposobnošću da iz konkretnoga, gotovo svakodnevnog prizora vinograda i bačve otvori prostor dubljeg promišljanja o čovjeku. Zrenje vina u njoj postaje slika unutarnjeg sazrijevanja, a tišina bačve nalik je tišini u kojoj se čuvaju neizgovorene riječi, obiteljske uspomene i tragovi onih koji su prije nas radili, voljeli i ostavljali svoje nasljeđe. Ona stoga ne govori samo o vinu, nego i o vremenu koje nas oblikuje, o strpljenju koje svemu vrijednome daje dubinu te o nenametljivoj ljepoti koja se ne otkriva odmah, nego se, poput dobrog vina, polako razabire i pamti. Zbog svega navedenoga pjesmu Sjećanje što zrije u tišini bačve prepoznale smo kao ostvarenje snažnog identiteta, duboke misaonosti i izražajne poetske ljepote. Ona pokazuje da vino u pjesničkom jeziku može biti mnogo više od motiva: ono postaje nadahnuće, ogledalo duše, znak pamćenja i simbol radosti življenja. U toj skladnoj vezi tradicije, estetike i emocije ova pjesma zasluženo odnosi ovogodišnju nagradu. Tako je izbor najbolje pjesme obrazložila uvažena književna kritičara dr. sci. Željka Lovrenčić, ujedno i predsjednica Povjerenstva.

Laureatu Marinu Buovcu dodijeljena je statua, plaketa, novčana nagrada te neizostavni poklon-paket vina Fakulteta turizma i ruralnog razvoja u Požegi.

Sama je manifestacija održana pod pokroviteljstvom Požeško-slavonske županije, Grada Požege i Općine Kaptol, a u suradnji s Fakultetom turizma i ruralnog razvoja u Požegi. Sve je nazočne na početku pozdravila Anita Katić, predsjednica Ogranka, a zatim i Berislav Andrlić, predstavnik Fakulteta, Irena Martinek, dogradonačelnica grada Požege, te Ferdinand Troha, predstavnik Požeško-slavonske županije. Svi su govornici ukazali na posebnost manifestacije koja se događa u ambijentu vinogradarske klijeti gdje se na trenutak događa čarolija sljubljivanja poezije i vina, umjetnosti riječi i umjetnosti ispijanja vinske kapljice. Baš su zato svi navedeni uzvanici, kao i neki  posjetitelji, dugogodišnji redoviti sudionici manifestacije.

Ove je godine Večeri poezije i vina nazočio i književni tajnik Matice hrvatske Vladimir Lončarević koji je prigodnim riječima pozdravio sudionike i posjetitelje, čestitao na organizaciji te ukazao na spremnost središnjica Matice hrvatske u pružanju podrške i potpore programima ogranaka, pa tako i Ogranku MH u Požegi.

U sklopu programa manifestacije nazočnima su se predstavile članice Povjerenstva: Željka Lovrenčić, koja je pročitala pjesmu Lane Derkač prevedenu na španjolski i uvrštenu u njezinu najnoviju antologiju suvremenoga pjesništva One; Lana Derkač svojim pjesmama iz najnovije zbirke, te Julijana Veličkovska, makedonska pjesnikinja, koja je pročitala nekoliko svojih pjesama na makedonskom jeziku. U programu je sudjelovala i mlada pjesnikinja Karolina Milićević iz Zadra čije su čak dvije pjesme ušle u uži izbor za ovogodišnju nagradu. Svojom se poezijom predstavio i Davor Šalat, još jedan književni kritičar i pjesnik; Mario Raguž, Aleksandar Džakula te Dragica Reinholz, autori čije su pjesme izabrane u uži izbor Natječaja.

 Pročitana je i prošlogodišnja pobjednička pjesma Natječaja – pjesma pjesnika Bogdana Arnautovića Lovrenčićev 'Akt s grozdom i mačkom'.

Program je vodila Nataša Puljašić, profesorica hrvatskoga jezika i članica predsjedništva OMH u Požegi, a svojim su ga nastupima oplemenili glazbeni gosti članovi Klape sveti Lovro iz Požege.

 U neslužbenom dijelu programa pjesnici su nadahnuto nastavili čitati svoje pjesme. Pjesme je čitala i Irena Kalan, članica Ogranka, a treba istaknuti i uključivanje u program amaterskih pjesnika iz Udruga zavičajnih pisaca i slikara Požeško-slavonske županije "Matko Peić" Ane Neferović i Mire Šulc te nadahnuto kazivanje poezije vinara i zaljubljenika u pjesničko stvaralaštvo Mrinka Markote.

Ugodno druženje uz poeziju i vino u ambijentu jesenske večeri nastavilo se dugo u noć na zadovoljstvo svih nazočnih.

Tekst: Anita Katić
Foto: Ljiljana Marić i Vladimir Protić

U nastavku donosimo pobjedničku pjesmu Natječaja za najbolju neobjavljenu pjesmu inspiriranu vinom i vinogradom 2026.

SJEĆANJE ŠTO ZRIJE U TIŠINI BAČVE

U zemlji gdje sunce uči grožđe govoru,
svaka loza je rečenica napisana polako,
u jeziku koji ne poznaje žurbu čovjeka.

Tamo gdje brda dišu kroz kožu vinograda,
kamen pamti dlanove predaka
i znoj što je učio tlo da bude mekše.

Grozdovi vise kao neizrečene misli ljeta,
kao da svaka bobica u sebi čuva
jedan neispričan početak svijeta.

A vino…
vino nije piće, nego sjećanje u tekućem obliku,
tamna molitva koja je prošla kroz korijen,
i izašla kao svjetlost u čaši.

Kad ga dotakneš, ono ne pita tko si,
nego koga si volio dok si još bio isti čovjek
i prije nego što te život naučio šutjeti.

U njemu se prepoznaju svi izgubljeni razgovori,
sve nedovršene rečenice između oca i sina,
sve žene koje su ujutro zatvarale vrata za snovima
i vraćale se zemlji bez prigovora.

Vinograd ne poznaje laž.

On vraća samo ono što mu je dano:
ako mu daš strpljenje — dat će ti vrijeme,
ako mu daš ruke — dat će ti krv sunca.

U jesen, kada se brda obuku u bakar i med,
berba počinje kao tiha liturgija bez zvona
gdje svaka košara nosi dio ljudske sudbine.

I tada vino počinje govoriti.

Ne glasno, nego duboko,
kao da dolazi iznutra zemlje koja se sjeća
svih imena koja smo zaboravili.

U svakoj kapljici spava jedan vinograd,
jedno ljeto koje se nije htjelo završiti,
i jedan čovjek koji je naučio
da je rad u zemlji zapravo razgovor s vječnošću.

Zato, kad podigneš čašu, ne nazdravljaš piću.

Nazdravljaš svemu što je moralo postati tiho
da bi moglo postati vino.

Marin Buovac