Proglašena najuspješnija pisma Natječaja za najljepše ljubavno pismo Moje drago srce 2026.

Upravo je 350. obljetnica povijesnog pisma, koje započinje riječima Moje drago srce, prije šest godina motivirala nastanak literarnog natjecanja u pisanju pisma za osnovnoškolce i srednjoškolce. O natječaju, njegovoj svrsi i želji Ogranka da vrati među mlade naviku pisanja ljubavnih pisama i oživi ovu već gotovo preživljenu formu govorila je predsjednica Ogranka Anita Katić koja je zahvalila svim učenicima i mentorima na njihovu trudu i čestitala im na uspješnim uradcima. Članica Povjerenstva za prosudbu ljubavnih pisama Blanka Đimoti Zima upoznala je nazočne s mjerilima i načinom vrednovanja pisama te s izazovima u vrednovanju radova s kojima se ove godine susrelo Povjerenstvo. Program je uspješno moderirala Marijana Ćorluka, profesorica hrvatskoga jezika i dugogodišnja članica Predsjedništva Ogranka koja je sudjelovala u utemeljenju ovoga natječaja.

Zahvalnice i darove za najuspješnije napisana ljubavna pisma učenicima je i njihovim mentorima podijelila Anita Katić, predsjednica Ogranka. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Marijana Čorluka, Kristina Lešić, Blanka Đimoti Zima i Mihajla Varžak odlučilo je ove godine proglasiti najuspješnijima i nagraditi sljedeće učenike i njihove radove.

U kategoriji osnovnih škola prvo je mjesto svojim zanimljivim ljubavnim pismom osvojila Lana Podobnik, učenica 8. razreda Osnovne škole fra Kaje Adžića, Pleternica. Lanina je mentorica Dražena Obradović. Drugo je mjesto osvojila Iva Banožić, učenica 8. razreda Osnovne škole „Vladimir Nazor“, Trenkovo, a njezina je mentorica Vlatka Vasilj. Treće je mjesto osvojila učenica 7. razreda Valerija Kljajić iz Osnovne škole Vilima Korajca, Kaptol . Mentorica je Ana Šarčević.

U kategoriji srednjih škola najljepše je ljubavno pismo napisala i prvo mjesto osvojila Magdalena Kristić, učenica 2. razreda Ekonomske škole Požega. Mentorica je Marija Šag Sadilek. Drugo je mjesto osvojila Tea Hećimović, učenica 1. razreda Gimnazije Požega. Mentorica je Kristina Lešić. Treće je mjesto osvojila učenica prvog razreda Katoličke gimnazije s pravom javnosti u Požegi Rebeka Šipura. Njezin je mentor Miroslav Paulić.

Upućujemo iskrene čestitke najuspješnijim učenicima u pisanju ljubavnih pisama i zahvaljujemo njihovim mentorima na motivaciji i poticanju učenika na uključivanje u natječaj.

U nastavku donosimo tekstove pobjedničkih pisama u kategoriji osnovnih i srednjih škola.

Dragi moj,

najdraže mjesto: Pelješac
najdraže godišnje doba : ljeto
najdraže ime: Noa
shvaćaš li sada koliko te volim i koliko ti meni zapravo značiš?!

Voljela  bih da se osjećaš voljeno i cijenjeno. Upravo tako se ja osjećam pokraj tebe.

Mislim da zaslužuješ svu pažnju i ljubav ovoga svijeta jer sam to osjetila i ja toga predvečerja… Toliko sam ti zahvalna na svemu. Zahvalnost – to je prava riječ koja opisuje moje osjećaje prema tebi.
Hvala – na svakom tvom pogledu koji govori više od tisuću riječi.
Hvala – na zagrljaju koji mi daje svu toplinu svijeta.
Hvala – na svakom savjetu.
Hvala – na svakoj tvojoj rečenici : „Sve će biti dobro!“
Hvala – na svakom tvom poljupcu.
Hvala – na spikama koje samo mi razumijemo.
Hvala – što si tu, to mi najviše znači.

U tebe sam se zaljubila momentalno, u trenu, na prvi i svaki drugi pogled. I još sam se malo više zaljubila kada smo prvi put razgovarali. Zaljubila sam se u tvoje iskrene i neiskvarene oči. Zaljubila sam se u svaki tvoj nježni pokret. Zaljubila sam se u svaku tvoju foru. Zaljubila sam se baš onako pravo, kao na filmu : na rivi, uz zalazak sunca, uz ledenu kavu, na jednom Pelješcu, negdje na Jadranu, pokraj staroga bara, na pješčanoj plaži, uz malo povjetarca, tamo na plavom moru. A ti, more, čuvaj sve naše u sebi!

Najnajnajdraže mjesto: Pelješac
Najnajnajnajdraže godišnje doba: ljeto
Najnajnajnajnajdraže biće na cijelome svijetu : Noa

Voli te tvoja

Lana Podobnik, OŠ fra Kaje Adžića, Pleternica

Dragi moj,

želim ti ovim riječima poručiti koliko mi nedostaješ. I ti i tvoj tvrdoglavi stav, tvoj osmijeh i oči boje čokolade, one za koju mi stalno govoriš da nije normalno što je toliko jedem, a ipak me svaki put iznenadiš s jednom jer znaš koliko ih volim.

I tvoj glas koji mi šalje trnce veselja kroz cijelo tijelo dok me nazivaš svojom slatkicom i to kako ne skidaš pogled s mojih očiju kao da promatraš beskrajan novi svemir. Jako mi nedostaješ, ti, tvoji zagrljaji i tvoja prisutnost, sve mi nedostaje, čak i tvoje iritantne fore koje bi me svaki put iz nekog razloga nasmijale. Nedostaje mi to kako se brineš, paziš i uvijek se sjećaš sitnica, tako mi je drago što si od svih mladića baš ti bio taj koji je probio apsolutno svaki zid koji sam podigla oko sebe. Oh, kako sam nekad mislila da je to prolazno, a sad osjećam da ne postoji kraj. Buktim od ljubavi, svaki bi put u meni izazvao požar, divlju vatru koju sam nakon toga jedva gasila, sve dok više nisam mogla, sve dok se nije nastanila u mome srcu za vijeke vjekova. Znaš, u nekom sam trenu popustila, ne sjećam se ni sama kako ni kada i dalje su tu bili silni zidovi, ali i ti si bio tu. Iako to nisi znao, sad sam ja bila ta koja je tebe s nježnošću promatrala, sad sam se ja pokušavala provući kroz tvoje zidove i tako se postupno plamen samo pojačavao. Polako je  puka zaljubljenost prešla u mir, nešto što sam tražila u svim onim pročitanim knjigama, miris doma, sigurnosti. Postao si moja sigurna luka, mjesto gdje mogu plakati, mogu se smijati, mogu vrištati i gdje si ti uvijek tu. Držiš me prizemnom kad me misli nekamo odnesu i hvala ti na tome. Prije nikad nisam vjerovala u ljubav, sve me je više frustriralo slušanje o tome tko koga voli. Nekad su mi sve one knjige koje su služile kao vrata za bijeg postajale kavez jer se sve vrtjelo oko glupe… ljubavi. Nisam vjerovala u ljubav sve dok nisam zavoljela Tebe. Ti si znao koji mi je najdraži cvijet. Iako ti ne voliš čokoladu, znao si koja je meni najdraža. Iako ti ne čitaš knjige, uvijek si imao strpljenja pomno slušati moje detaljne analize, a potpitanjima znao pokazati kako shvaćaš o čemu pričam. Ti dobro znaš koja mi je omiljena boja, ali znaš i zašto baš ta. Znaš za svaku moju nesigurnost i svaki moj ožiljak, ali činiš da se zbog njih osjećam lijepo. Nije to bila ljubav na prvi pogled, bili su to mjeseci izazivanja i onih dubokih pogleda koji su nekad djelovali kao čista magija. Nekad sam te poželjela gađati knjigom od osamsto stranica i to onom s tvrdim koricama koliko bi me naživcirao, a nekad bih samo da me zagrliš i nikad ne pustiš jer bez tebe ne mogu. Postao si ovisnost veća od knjiga i čokolade skupa, a oboje znamo koliko je to zapravo nemoguće. Znaš li da te volim onako kako se vole vječne ljubavi, kao da sam te voljela prije tisuću godina i vratila se samo da te ponovno vidim i znam da ću te isto tako voljeti i za tisuću godina. Voljet ću te dokle god mi duša bude živa, čak i onda kad mi srce prestane kucati ti ćeš ostati utkan u jedan dio mene koji će živjeti zauvijek.

Znaš, žao mi je jer koliko god te voljela bilo mi je teško uzeti srce i poslužiti ga tebi na pladnju, iz straha da ćeš pomisliti kako nisam dovoljno dobra, dovoljno lijepa, zanimljiva ili zabavna, da ću ti biti previše i da s time svime ne želiš imati posla. Ti si mi pokazao da si tu bez obzira na sve, da mogu biti ranjiva i da ćeš ti biti tu. Volim te jer vidjela sam sve, svaki tvoj trud i svu tvoju volju. Znaš li da znam i ja koja je tvoja najdraža boja, ne znam zašto, ali otkriti ću rado ako mi dopustiš. Znam kako uvijek kažeš da nemaš najdraže jelo, ali ipak znam koje ti je draže od svega drugog. Budući da ti brineš za sve oko sebe, ja želim biti ta koja se brine za tebe. Znaj da je svaki put kad bih te zagrlila to bila ljubav, svaki poljubac bio je pečat za vječnost, a svaki put kad se nisi javljao meni bi srce lupalo tisuću na sat u strahu da ti se nešto nije dogodilo. Eto što mi činiš, postajem patetična koliko te trebam. Ova glupa moderna ljubav ne funkcionira, poruke i slike nisu način na koji ja volim, ovo pisanje, riječi i čisti osjećaj to je moja ljubav tebi. Neki kažu da su ljubav djela, a ne riječi, ne slažem se s time jer riječi su najmoćnija stvar koju čovjek posjeduje, a ja ti upravo dajem ključeve svoga srca. Znaš, nekad mi padne na pamet, vjerojatno neću ostvariti sve što trenutno imam na umu za budućnost, ali se najviše nadam da ću imati bar ljubav s tobom. Ne mogu ti ni opisati koliko me boja tvoga glasa smiruje, gasi svaki nemir u meni. Koliko volim one naše kratke pozive svaku večer jer kad čujem kako se smiješ srce mi pleše. Toliko volim kad pri susretu ne mičeš pogled s mog kao da se u mojim očima vidi čitav novi svijet koji ne želiš da stane. Kako je svaki zagrljaj na rastanku malo jači kao da je to obnavljanje ove naše nevidljive niti koja nas povezuje. Neću lagati, prvo me to plašilo, ali sad mislim da nema ničeg ljepšeg nego kad nađeš djelić slagalice koji ti savršeno pristaje. Navodiš me na misli kako srodne duše zaista postoje. Stvarno nemam druge riječi koja bi bolje opisala ovaj vrtlog emocija, nalik na vatru koja bukti strasti i vodu koja plovi sigurnim putem.

Pišem ti ovo pismo i zamišljam smiješak na tvom licu i one tvoje jamice koje možda ne bih ni primijetila da nisam pomno izanalizirala svaki djelić tvog lica. Potpuno sam zaglibila, nedostaju mi riječi koje će opisati dubinu ovoga što osjećam, nedostaješ mi ti. Volim te i nadam se da je naša priča tek prvo poglavlje knjige u nastanku.

Tvoja M.

Magdalena Kristić, Ekonomska škola Požega