Predstavljena "Epistola o starini i nekadašnjoj moći grada Križevaca" Ladislava Fodrocija

O knjizi su govorili autor predgovora Tomislav Galović i urednica knjige Martina Valec-Rebić, a moderatorica je bila predsjednica Ogranka Matice hrvatske Križevci Renata Husinec.

Martina Valec-Rebić istaknula je da je inspiraciju za prevođenje i uređivanje ove knjige dobila pročitavši knjigu Ivana Peklića Obitelj Fodroczy u kojoj se govori između ostalog o rukopisu koji se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Napomenula je da je Ivan Peklić rado ustupio rukopis, a ona je skoro godinu dana radila na prepisivanju i uređivanju rukopisa. Rukopis je prevao Tvrtko Milunović. 

Ladislav Fodroci bio je pravnik, prevoditelj, bibliofil i erudit, rođen je 1756. godine u Erdovcu kraj Križevaca. Križevci su za njega bili mjesto krštenja, školovanja i duhovnoga oblikovanja, pa je djelo Epistola o starini i nekadašnjoj moći grada Križevaca napisao kao izraz zahvalnosti gradu u kojem je stekao temelje obrazovanja kod pavlina. Ladislav se interesirao za povijest Križevaca vjerojatno zbog uspomena iz djetinjstva te je zbog toga čitao autore koji su pisali o povijesti Križevaca: Krčelića, Bengera, Ratkaya i druge. Također je proučio arhiv grada Križevaca. Svoju raspravu o Križevcima počeo je pisati u svibnju 1828. u Borkovcu, nastavio u Bogačavu te dovršio u Borkovcu 10. siječnja 1829. godine.

Rukopis ima 155 stranica. Na prvih 87 stranica Fodroczy piše da ga je na pisanje potaknula ljubav prema Križevačkom kraju u kojem se rodio. Čudi se da je Gornji grad sačuvao svoju arhivu, a Donji nije. Raspravlja o Kalniku te opisuje Glogovnicu. Spominje da je nekada na oltaru u sv. Križu stajao natpis „O fili Dei miserere mei. Ano MLXL (1090)“. Ladislav također prvi navodi da se u istočnom djelu utvrde u jarku mogli vidjeti ostaci staroga zida u obliku hridi, kao i podzemni zid ili temelj neke stare građevine što je vodila prema crkvi Sv. Križa. Ovaj Fodroczyev podatak je korišten pri utvrđivanju srednjovjekovnog utvrđenja.

U prvom poglavlju piše o nazivu križevačke varoši i razlozima zbog kojih je grad dobio dobio to ime. U drugom poglavlju raspravlja zašto je tu podignuta crkva Sv. Križa, o gradu i križevačkoj županiji. U trećem poglavlju govori o nekadašnjoj slavi i moći Križevaca. U četvrtom o staroj veličini, prostranosti i moći Križevačke županije, o osnutku Vojne krajine i o važnosti Križevaca u njoj. Tu je u kratko prikazana povijest Varaždinskog generalata i njegov historičko-topografski pregled. Piše o pojedinim selima i, naravno, nije zaboravio ni Fodrovec, u kojem su nikli njegovi preci – tamo od 1395. godine.

U petom poglavlju raspravlja o starom kraljevskom gradu (castrumu) križevačkom, koji je stajao neposredno do crkve Sv. Križa. Ove je tragove zidova jasno razabirao još god. 1772., pa kad je nakon 53 godine (1825.) došao u Križevce, našao je doista neke tragove zidova i zasute grabe. Ali nije imao sredstava i pomoći da nastavi istraživanje. U šestom poglavlju raspravlja o prilikama, koje su grad i županiju dovele u tužno stanje, u kakvom su se tad nalazile.

U sedmom poglavlju raspravlja o načinu, kako bi se opet križevačka varoš pridigla. Vrlo zamjera bivšem križevačkom župniku, pavlinu, Petru Švagelju, koji je napustio crkvu Sv. Križa i pavlinsku crkvu učinio župnom. Njegovom nemaru i mlitavosti magistrata križevačkog pripisuje što je crkvu Sv. Križa kupio za 400 forinti odvjetnik Josip Kardoš, pa je i prenamijenjena u profane svrhe, a konačno je došla u ruke pravoslavnih. Fodroci se očitovao da je spreman dati novac za otkup crkve i dva centa bakra. Zagovara obnovu pavlinske gimnazije, kao glavni uvjet duševnog napretka Križevaca. Kao što sam istaknuo, posebno se osvrće na crkvu Sv. Križa koja je jedna od najstarijih crkava na području sjeverozapadne Hrvatske. Govori da je ta slava, starina i moć koju su Križevci nekada imali kao središte velike Križevačke županije, nestala zbog turskih osvajanja, kasnije zbog osnivanje Vojne krajine te ističe posebno zatvaranje škola. Car Josip II. u Križevcima je zatvorio red pavlina i njihovu školu, a vrhunac je bio kada se centar Vojne krajine preselio u Bjelovar. Tada je i vojska otišla i tu je početak kraja napretka Križevaca.

Ivan Pekić