Koncert Pavla Mašića u crkvi Sv. Ane u Križevcima

Riječ je o trideset varijacija, s oznakom BWV 988, na ariju koju je Bach napisao svojoj supruzi. Varijacije je Bach napisao u već zreloj dobi, pokazujući intelektualno, tehničko i kreativno umijeće, koje i dan danas nadahnjuje analitičare i interprete. Arija na čiju temu se razvijaju varijacije ima 32 takta, a na jednak broj dijelova je podjeljeno i cijelo djelo (30 varijacija te Aria i Aria da Capo). Simetriju forme naglašava Uvertira koju je Bach, umjesto na početak, stavio na sredinu kompozicije, kao 16. stavak. Varijacije su podijeljene u deset grupa po tri varijacije, od čega svaka završava kanonom u svaki puta sve većem intervalu, od prime do none. Zahtijevnosti varijacija doprinosi i upotreba polifonih tehnika u variranju kojima je Bach staroj formi teme s varijacijama dao novu ozbiljnost. I premda skladateljska virtuoznost djela u koncertnim izvedbama vjerojatno promakne slušateljima, izvođačka virtuoznost sigurno ne.

Tu vrstu virtuoznosti, koja se očituje u zahtijevnoj artikulaciji ponovljenih tema u različitim rukama i registrima, bravuroznim ukrasima i pasažama, suvereno je na svjetlo iznio Pavao Mašić. Na subotnjem koncertu je zablistao ne samo tehničkom preciznošću, nego i interpretacijskim senzibilitetom. Ovom nagrađivanom čembalistu i orguljašu, jednako vještom komornom glazbeniku i solistu, izvanrednom profesoru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, križevački koncert je bio prvi od dva nastupa na ovogodišnjim 50. Varaždinskim baroknim večerima, orijentiranima na domaće izvođače rane glazbe. Bachove varijacije je izveo na čembalu Glazbene škole Alberta Štrige Križevci, jedne od malobrojnih škola u Hrvatskoj s čembalom kao glavnim programom u srednjoj školi.

Na početku koncerta, Mašić je ispričao poznatu anegdotu o nastanku Bachovih „Goldberg“ varijacija. Prema anegdoti, varijacije su pisane za čembalista Goldberga, točnije, nastale su prema narudžbi za Goldbergovog grofovskog poslodavca, a čembalist ih je morao svirati svaki put kad je grof patio od nesanice. Tu priču je prvi prenio Bachov biograf Forkel, a premda sadrži krajnje sumnjive historiografske podatke, priča je u međuvremenu prešla u legendu. Za legendu su ionako manje bitne činjenice koje se zaboravljaju, a više njena zanimljivost, iznimnost i emotivni naboj koji ostaje. Mašić je koncert odlučio posvetiti uspomeni na preminulog maestra Vladimira Kranjčevića, počasnog građanina Križevaca i bivšeg ravnatelja Varaždinskih baroknih večeri. Pričajući o Kranjčeviću, Mašić je s publikom podijelio i jednu od njegovih anegdota o povezanosti s Križevcima i s Varaždinom. Omiljeni dirigent i dugogodišnji profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, svojim je suradnicima i studentima naročito ostao u sjećanju po svojim duhovitim anegdotama. Te se anegdote prepričavaju i dalje i u budućnosti će sasvim sigurno postati legende koje će prenositi zanimljivost, iznimnost i emocionalni naboj koje je maestro Kranjčević ostavio za sobom.

(Jelka Vukobratović)